Pet minuta na balkonu
Već dugo sam bila uvjerena da me umara posao. Onda sam zaključila da je do godina. Pa sam krivila zimu, gužve u prometu, beskonačne odlazak u dućan, kuhanje, pranje rublja, poruke u obiteljskom Viberu i telefonske pozive mami koja je svaku konverzaciju započinjala pitanjem zašto tako rijetko svraćam kod nje. U stvarnosti, umarala me ta tišina koja u našem stanu nikad nije postojala.
Ne u doslovnom smislu. Nitko nije vikao danima, nije treštala glazba, nitko nije bacao tanjure po kuhinji. Samo je uvijek netko nešto htio. Suprug bi tražio gdje su mu papiri za auto. Sin iz sobe viče da mu se internet opet srušio. Svekruša zove da pita jesam li ju naručila doktoru. S posla pišu čak i nakon sedam navečer, kao da, kad zatvorim laptop, i dalje trebam biti spremna odgovoriti. I čak kad bi svi zašutjeli, u mojoj glavi se vrtjela beskrajna unutarnja lista. Kupi hranu za mačka. Odgovori računovodstvu. Operi sportsku opremu. Ne zaboravi platiti izlet nećaku jer sestra opet ne stiže.
Primijetila sam kod sebe nešto ružno. Nisu me nervirale velike stvari, nego sitnice. Kako muž šećer stavlja na krivu policu. Kako sin ruksak baca nasred hodnika. Kako u sudoperu ostane samo jedna žlica, a treba joj tri sekunde pod vodom. Odgovarala bih oštro, pa sama šetala po kuhinji i ljutila se još i više, sad već na sebe.
Jedne večeri pekla sam faširance, na štednjaku je vrijeđala juha za sutra, perilica je tutnjala u kupaonici, i suprug je iz sobe pitao jesam li vidjela njegovu sivu fasciklu. Rekla sam da nisam. Ponovio je pitanje. Ja sam odgovorila glasnije. On je izašao u kuhinju i rekao:
Zašto odmah skačeš?
Od tih riječi me preplavio val jači nego od svih fascikala na svijetu. Jer nisam odmah skakala. Samo sam već cijeli dan živjela na rubu. No objašnjavati to nije imalo smisla. Isključila sam vatru, obrisala ruke u kuhinjsku krpu i izišla na balkon.
Imamo najobičniji zatvoreni balkon. Staklenke s vijcima, stara sklopiva stolica, vrećica s božićnim kuglicama, sušilo na kojem ljeti visi veš, a zimi zjapi prazno. Stala sam između sušila i kutije s alatom, zatvorila vrata za sobom i samo stajala. Ispod je netko parkirao auto, prozori u susjednoj zgradi žutili su od svjetala, hladan zrak uvlačio se kroz rupu ispod vratiju. Najvažnije nitko me nije dirao.
Nakon pet minuta muž je pokucao po staklu.
Što radiš?
Otvorila sam vrata i rekla:
Ništa. Samo mi treba malo mira.
Pogledao me kao da sam izgovorila nešto čudno. Nije rekao ništa.
Sutradan sam opet izašla na balkon. Ovaj put namjerno. Nakon večere, dok je suđe još bilo u sudoperu, a na mobitelu svijetlile nove poslovne poruke. Nisam uzimala mobitel sa sobom. Samo bih zatvorila vrata i stala. Ponekad bih sjela na sklopivu stolicu. Ponekad bih promatrala susjedu kako šeće svog jazavičara u zelenom puloveru. Ponekad ne bih mislila baš ni na što, što je za mene prava rijetkost.
Pet minuta. Ne cijeli sat, ne meditacija, ne neka nova self-care metoda za prepričavanje prijateljicama. Samo pet minuta kada za nikoga ne postojim.
Obitelj je isprva sve to smatrala još jednom mojom čudnom navikom. Sin je jednom otvorio vrata i pitao:
Jesi ljuta?
Odgovorila sam:
Nisam. Odmaram.
Zasmijao se:
Na balkonu?
Na balkonu.
Muž je par puta nešto pokušao pitati kroz staklo. Onda je odustao. Valjda je shvatio da, ako nije hitno ili požar, može pričekati.
Nakon dva tjedna postala sam mirnija. Nisam postala bolja prema svima ili kao iz reklame za jogurt. Samo mirnija. Kad bi sin zaboravio iznijeti smeće, nisam planula na pragu. Kad bi svekruša pitala treći put za isto, nisam kolutala očima, iako sam prije to činila i kad nije gledala. Kad bi u devet navečer stiglo poslovno hitno pogledajte datoteku, mogla bih odgovoriti: Sutra ujutro. I svijet se nije srušio.
Ali kod kuće nitko nije sasvim shvatio tu moju naviku. Jednom je došla sestra. Pile smo čaj u kuhinji, i ja, nakon večere, kao po navici, otišla na balkon. Kad sam se vratila, pitala je:
Je li sve u redu?
Zašto ne bi bilo?
Pa svaki večer odeš van. Mislila sam da ste se možda posvađali.
To mi je bilo čak i smiješno. Kod nas ako se žena zatvori sama na pet minuta, to mora biti neki problem u braku. A kad cijeli dan trči po kući i navečer priča kroz zube, to je valjda normalno.
Onda se dogodio dan po kojem sam shvatila koliko mi tih pet minuta treba. Tog dana sam ostala dulje na poslu, pokisla na kiši sa snijegom, u dućanu kupila preteške vreće, došla kući i zatekla sina kako je dobio jedinicu iz testa i danima šutio o tome, a muž je zaboravio kupiti lijek svojoj mami. On je to priznao pomalo krivim tonom, a ja sam iznutra osjećala da sam napeta ko struna i da još samo jedna riječ i cijeli stan će eksplodirati.
Tiho sam se izula, spustila vrećice na pločice i u kaputu otišla na balkon.
Muž je došao odmah za mnom.
Ajde, reci već nešto.
Odgovorila sam mu kroz vrata:
Ako sad počnem pričati, nikome se neće svidjeti. Daj mi pet minuta.
Stajao je kratko, pa otišao.
Kada sam se vratila, sin je sjedio za stolom s bilježnicom. Suprug tiho raspakiravao vreće. Rekla sam:
Ajde, prvo naručimo lijek dostavom. Onda mi pokažeš taj test, bez laži i bez deranja. Samo pokažeš.
I stvarno smo to prošli bez deranja. Za naš stan to je bio događaj.
Nakon nekog vremena muž bi sam rekao sinu:
Mama je na balkonu, čekaj malo.
Jednom sam vidjela muža kako i sam stoji tamo. U jakni, gleda dolje, iako se ranije smijao mojoj navici. Nisam ga ništa pitala. Za večerom je rekao:
Znaš, tamo vani je zapravo okej. Tišina.
Samo sam klimnula glavom.
Smiješno, ali tih pet minuta nije riješilo nijedan veliki problem. Posao je ostao isti. Svekruša nije manje zvala. Sin nije postao savršeni tinejdžer. Novca nije bilo više. Muž i daljetraži stvari kao da ih samo ja mogu naći. Ali doma je bilo manje napetosti. Ne zato što su se svi promijenili, nego jer ja više nisam stalno živjela na rubu.
Nedavno je bila večer kad nisam stigla na balkon. Sad ovo, sad ono, pa kasni poziv, pa suđe, pa hitro poslati tabelu. Legla sam i shvatila da cijeli dan nisam bila sama ni pet minuta. I to je bio najteži osjećaj.
Već sutradan otišla sam na balkon ranije. Dvorištem je prolazio komunalac i grabljao snijeg na hrpu, iznad su susjedi pomicali stolicu, u prozoru preko ceste žena je zalijevala cvijeće. Ja sam sjedila na staroj stolici u iznošenoj trenirci i mislila samo na to kako me, baš sad, nitko ne zove.
Onda su se vrata otvorila, sin je provirio i pitao:
Još dugo?
Dvije minute.
Klimnuo je i rekao:
Okej. Onda ću sam ocijediti tjesteninu.
I zatvorio vrata.
