Obiteljska tajna
Ivan od malena ne voli ići kod svoje bake Zore u Splitu. Zora nikad nije krila da ga ne voli. Ivanu nije jasno zašto ga roditelji redovno vode kod nje, još i njega povlače sa sobom.
Ta baka, uvijek bi nekako kroz zube promrmljala da Ivan ima lošu krv i da će se njegova majka još najemati s njim.
Majka ga je uvijek branila, ali baka bi uporno provocirala.
Nije štedjela ni njegove roditelje. Svaki posjet upropašten dan.
Najgore mu je bilo kad su ga jednom ostavili bez nadzora, dok su u kuhinji galamili. Ivan je zatvorio vrata sobe, pogledao unaokolo i uočio lijepu knjigu na polici. Uzeo ju je.
Međutim, to nije bila knjiga, nego album sa starim fotografijama. Dio fotki se prosuo po podu, pa je Ivan sjeo i počeo ih skupljati.
Jedna mu je posebno zapela za oko. Na slici je bila njegova mama i neki muškarac. Nije bio tata. Zagrljeni, nasmijani.
Tko li je sad ovo? pomisli Ivan.
Baš tad uletje baka. Ugleda ga s fotografijama, istrgne mu ih iz ruke i nešto glasno viče.
Ivan ostane zabezeknut.
Pogleda prema mami i tati. Tata kaže:
Ivan, idemo kući. Spremi se.
Ivan slegne ramenima, pridruži im se i odu.
Pitate se je li Ivan odmah pitao mamu za tu sliku? Naravno da nije. Imao je osam godina, ali dobro je znao da je bolje dočekati pravi trenutak i pitati je kad budu sami.
Taj trenutak došao je nakon par dana. Mama se samo nasmijala i rekla da je pobrkao, da to nije ona, nego neka rođakinja od bake.
Ivan nije povjerovao. Majka je lagala. A i, zar ta Zora nije njena mama? Zašto ne bi imala slike iz njezine mladosti, i možda neke koje bi htjela uništiti? Nije to nemoguće.
Pokušao je još jednom pronaći tu sliku, ali album više nikad nije našao. Očito ga je baka sakrila.
Ivan je pomislio da obitelj možda skriva neku tajnu. Bar mu je to bilo lakše za povjerovati.
Vrijeme je prolazilo, album mu se više nije pojavljivao pred očima; s vremenom je i zaboravio na njega.
………………….
Ivanu se jako svidjela djevojka Mirjana. Od prvog dana faksa. Jasno se sjeća prvog susreta. Stoji s ekipom pred ulazom u fakultet u Zagrebu, a prema njemu ide Mirjana s prijateljicom. Ivan ne može skinuti pogled s nje, ali ona samo prođe. Srećom, opet je vidi na predavanju za cijelu godinu i bude mu drago. Ipak, nije skupio hrabrosti da joj priđe. Sve četiri godine studija njihova interakcija svodi se na klimanje glavom i ništa više. Nisu se službeno nikad ni upoznali.
Evo i danas – klima njoj glavom, Mirjana ga prolazi.
Znači, u nju si zaljubljen začuje Ivana glas svoje kolegice Maje. Maja se te godine prebacila u njihovu grupu i odmah postala svoja.
Zašto misliš? Ivan i dalje gleda za Mirjanom.
Pa znači! Gledaš samo u nju, mene ni ne primjećuješ, glupo se smiješiš smije se Maja.
Ivan se okrene Maji i uzdahne.
Prokužila si me. Što ćeš sad?
Ništa. Ali ako hoćeš, mogu te spojiti s njom. Imam osjećaj da si zaljubljen, a niste si ni blizu.
Nee! Ivan odmah odbije. Nikako.
Bojiš se? Maja ga pogleda podsmjehno.
Ne bojim se ničega.
Onda ništa. Zatvaramo temu Maja slegne ramenima i nastave razgovarati, a Ivan odahne.
………………….
Ne čujem dobro, ponovi gdje se nalazimo? zove Ivan Maju. Kaže mu da je slavlje rođendana zajedničkog prijatelja prebačeno na drugu lokaciju.
Da, da, samo napišem adresu Ajde, diktiraj. Znaš li zašto je promijenio lokaciju?
Maja odgovori da nema pojma i prekine poziv. Ivan upiše adresu, pokušava locirati restoran i smišlja kako tamo stići.
Nevjerojatno promrmlja. Baš čudno.
Do slavlja je bilo još sat vremena, a sada su ga oterali na drugi kraj Zagreba. Što ćeš? Brzo se spremi i krene.
……………..
Na njegovo iznenađenje, u restoranu je čekala samo Maja.
Ne razumijem pa gdje su svi? pitao je Ivan.
Bitno da sam ja tu! nasmije se Maja.
Ivan sjedne nasuprot i pogleda je upitno.
I?
I ništa smije se Maja.
Taj trenutak, do stola im dolazi muškarac i sjeda pored Ivana.
Dobar večer, ja sam Krešimir Petrović pruža mu vizitku neznanac.
Ivan automatski se predstavi Ivan, uzme vizitku, prolista, spremi je i bulji u Krešimira lice mu je nekako poznato.
Gdje sam ga već vidio? grozničavo pokušava dozvati iz sjećanja, ne uspijeva
Krešimir izvadi iz novčanika jednu fotografiju i gurne Ivanu pred oči.
Ivan pogleda. Na slici zagrljeni neka mlada žena (njegova mama, mlađa), i isti ovaj gospodin, samo mlađi. Odmah prepoznaje gdje je tu sliku vidio u bakinome albumu.
Ovo je moj brat kaže Krešimir.
Moja mama nema brata zbunjeno će Ivan.
Znam. To je tvoja majka. A ovo ti je brat, a ujedno i tvoj pravi otac.
Molim?! šokiran je Ivan. To nije istina!
Nažalost, momče, tako je I to je vrlo tužno odgovori Krešimir.
Griješite. Moj otac je netko sasvim drugi.
Službeno da. Ali zapravo nije.
Ivan pažljivo promatra sliku. Je li stvarno nalik tom muškarcu? Nikako! Nimalo!
Što zapravo želite? nakon tišine, upita Ivan. I zašto ste rekli da je tužno što mi je vaš brat otac?
nisam ništa insuinirao smije se Krešimir. Samo iznosim činjenice.
Ivan odmahne glavom.
Da je to istina, moja bi se mama udala za vašeg brata. Ali nije
Tvoj otac ne zna da nije otac reče Krešimir.
Zašto sve te komplikacije?
Zato jer moji roditelji nisu dali mom bratu da se ženi tvojom majkom. A njeni roditelji, tvojom babom, ni da čuju za njega. Zato.
Je li moguće tako što?, vrti se Ivanu po glavi. Ne zna što da kaže.
Zašto mi sad to govorite? konačno upita Ivan.
Moj brat je preminuo. Smatram da ti i tvoja majka trebate dobiti dio nasljedstva. I još nešto
Što?
Ne smiješ imati djecu. A ja i ti smo rodbina, ali dosta daleka.
Zašto mi govoriš da ne mogu imati djecu? Ivan je iznenađen.
Moj brat je bolovao od teške psihičke bolesti, a to se nasljeđuje. Vjerojatno će se jednog dana javiti i kod tebe ili tvog djeteta.
Ivan ne zna što bi rekao. Planirao je brak, obitelj, djecu A sad netko nepoznat govori da je to nemoguće.
Ivan pogleda mjesto gdje je maloprije sjedila Maja ali Maje više nema.
Krešimir mu proširi pogled.
Tvoja mama ne želi sa mnom razgovarati. Moram preko tebe.
Oprostite, ali ja ću podržati svoju mamu. Sve izmišljate i nemamo više što razgovarati.
Ivan ustane i izađe iz restorana.
Prva stvar, Ivan zove Maju. Je li ona smišljeno organizirala ovo i nije bio uopće rođendan? Je li ga baš navukla na sastanak s Krešimirom? Sad će mu objasniti!
No, nažalost, Maji je mobitel isključen
Druga stvar, vraća se kući. Ali opet, nema snage mami išta reći.
..
Ivan sjedi već sat vremena pred šalicom čaja i gleda u nju, kao u djetinjstvu. Volio je promatrati stvari, zapaziti svaku sitnicu, kao npr. kako se oblaci prelamaju na nebu.
Sjeća se domaćih zadaća. Kad je mama bila kraj njega, vrijedno bi pisao. Ali kad bi izašla, odmah odloži olovku i počne proučavati sve oko sebe. Kad bi se vratila, redovno bi negodovala: Pa kako još nisi ništa napravio?! Kakav si ti to čovjek? Kako ćeš dalje u životu? Vasco je odrastao. Upisao faks i to samostalno.
Ivane, opet si u oblacima? trzne ga mamim glas iz kuhinje.
Nisam Razmišljam odgovori Ivan.
Mama je bila sama, pa je ovo bio idealan trenutak za pitanja.
O čemu ti to razmišljaš? upita mama.
O tome… koje se bolesti prenose s koljena na koljeno…
Ivan joj promotri lice i odmah vidi zabrinutost.
Zašto te to zanima? pita.
Ivan izvadi iz džepa vizitku i pročita:
Krešimir Petrović ti ništa ne znači?
Odjednom mu proleti misao: to je bako Zorino djevojačko prezime.
To su naša rodbina? pita.
Moguće. I što s tim? mama uzvrati odlučno.
E… Vidio sam onu fotografiju gdje stojiš s nepoznatim muškarcem i ovih dana sam se sastao s njegovim bratom. Upravo s Krešimirom.
Mama slegne ramenima.
I? Pa što? Kako si sam zaključio, rodbina smo. Zašto ne bih bila s njim na slici?
Njegov brat je preminuo. Jesi li znala?
Mama problijedi.
Ne
On tvrdi da sam mu ja sin.
To nije točno odmahne mama.
Ivan se nasmije.
Sigurna si? Planiram provjeriti.
Provjeri! mama odbrusi. Zanima me kako ćeš to napraviti. Možda odeš tati pa mu kažeš da nisi siguran je li ti stvarno tata?
Ne. Ne još. Zašto bih? Imam strica i mogu provjeriti rodbinsku vezu.
Mama razmisli.
Ipak ćeš biti rođak, na bilo koji način. On je naš. Ako hoćeš znati istinu, moraš preko svog oca.
Ivan shvati da je u pravu.
Svejedno, napravit ću to. već se ljuti.
Ivane, vjeruj mi. Tvoj otac je tvoj pravi otac.
Moram znati sigurno! Znači, reći ću tati sve. Krešimir tvrdi da je njegov brat imao psihičku bolest koja se prenosi nasljeđem. Mama, želim normalan život i normalnu djecu!
……………..
Dva tjedna kasnije, svi troje iz Ivanove obitelji i Krešimir Petrović sjede u dnevnoj sobi. U ruci mu je zapečaćena kuverta s rezultatima genetske analize.
Svi ga promatraju.
Ajde, Ivane, otvori! kaže otac.
Ivan otvara. Ruke mu drhte. Što ako upravo sazna da mu tata nije pravi otac? I kako je mama uopće pristala na testiranje? Što da radi ako bude tako? Uopće ne želi da mu otac bude netko drugi. Što mu je ovo trebalo!
Ne pruži kuvertu mami. Ne mogu.
Ona prihvati, da Krešimiru.
Htio si istinu? Evo je.
Krešimir otvori, pročita i kaže:
Oprostite što sam vas uznemirio Mislio sam da nam se loza nastavlja, a nema je.
Ivan s olakšanjem izdahne. Sreća, njegovi roditelji su mu stvarno roditelji.
………………..
Mama, kako to da je Krešimir mislio da sam ja sin njegova brata?
Šeta Ivan s majkom parkom, napokon joj postavlja pitanje koje ga muči.
Znaš doista, viđala sam se s njegovim bratom. Planirali smo vjenčanje. Ali tvoja baka je pružala otpor. Ja sam išla protiv njezine volje, stvarno bismo se oženili, ali
Mama uzdahne.
Što je bilo, mama?
Podigao je ruku na mene. Tu je bio kraj. Otišla sam plačući i sjela na klupu. I naišao tvoj tata. Ostalo znaš. Stotinu puta smo ti pričali.
Da nasmije se Ivan. Rekao ti je: udaj se za mene. Pristala si i odmah ste otišli u matični ured.
Da Obitelj Krešimira je mislila da sam bila trudna, pa da sam požurila. Tako je mislila i baka I ti si požurio i ranije se rodio. Zato su oni tekli takve zaključke. A stvarnost je bila sasvim drugačija.
………………..
Ivan hoda fakultetom. Čudno, Maja je netragom nestala nakon svega. Nekad mu se čini da je uopće došla studirati samo kako bi ga spojila s Krešimirom. Kažu, bogat je. I brat mu je bio imućan. Ali to je sad sasvim nebitno.
Ispred sebe opazi Mirjanu i nekako joj priđe.
Prvo ju je mislio samo pozdraviti kimanjem i proći, ali se sada odvaži i kaže:
Bok! Kako si?
Bok! nasmijana je Mirjana. Dobro!
Ivan shvati da je ona obična kao i sve, samo mu je baš draga.
Što radiš večeras? Možda da izađemo negdje? ohrabreno ponudi.
Može! iznenađujuće pristane ona.
……………
Ivan hoda i smiješi se. Sretan je što je susreo Krešimira, razotkrio obiteljsku tajnu (koje zapravo i nije bilo, ali je visjela nad njim). Sad je siguran u sebe sto posto.
