Svekrva mi je prava dama… Zapravo, ovu bih priču mogla završiti tim riječima jer sam u tu rečenicu stisnula svu bol koju osjećam, ali ipak ću nastaviti dalje kako bi sve bilo jasnije. Svaku večer dolazila sam kući iz ureda i srušila se na kauč. Zamislite samo koliko u tom trenutku nisam imala volje kuhati išta za svog zaručnika. Jednog dana ušla sam u stan i čula supruga kako razgovara na mobitel. Izgledalo je kao da je razgovor upravo započeo:
Da, mama, bok…, da…, da…, ne, još nisam ništa jeo! Upravo je došla, skuhat će nešto kad joj bude odgovaralo. Da, naravno da sam gladan, danas sam samo doručkovao. Glad nije kraj svijeta, mama, izdržat ću. Pa… pozivaš me unutra?
Bila sam toliko bijesna da nisam mogla izustiti ni riječ za vrijeme tog razgovora. Samo sam sjedila i stisnula šake. A on, čim je spustio slušalicu, s nevinošću na licu i skačući po stanu, kaže: Mama nas zove na večeru i onda je počeo nabrajati sva ona jela koja ona s vremena na vrijeme priprema. Došlo mi je da kažem sve što mislim o svojoj svekrvi. I da na kraju sve zaokružim monologom: Zašto ne možeš pojesti nešto i prije spavanja?. Ali… Pripremila sam se, našminkala i otišla na tu večeru.
To je ipak bila kap koja je prelila čašu i kasnije smo se razišli. Sada sam se drugi put udala. Oboje radimo i skroz smo iscrpljeni pa sada kuhamo naizmjence. Zbog toga konačno u našem domu vlada mir i sloga.
