Nedavno sam u maglovitom popodnevu, dok su se dimnjaci Zagreba iskrivljavali pod oblačnim nebom, naišla na svoju prijateljicu Vedranu. Susret s njom bio je kao da sam upala u neki čudan san pun neobičnih slika i osjećaja. Njezina vedrina i otvorenost izlijevale su se iz nje, gotovo kao miris svježeg kruha iz pekare u ranu zoru, i jednostavno sam joj morala vjerovati. Vedranin život bio je prava vožnja na vrtuljku jednom gore, drugi put dolje, uvijek u laganom kovitlanju koje ne prestaje.
Vedrana je majka četvero djece. Najstariji sin ima 22 godine, zatim su tu blizanci od 15 i jednog djevojčica od 5 godina. Svako dijete kao da je iz različite priče, iz drugog sna; svako dijete ima svojog oca, a Vedrana je kroz godine sanjala kroz tri braka. Prvi muž Zvonimir, povremeno bi nestajao u magli čašica, gubio se u dubinama šanka, a nikako da ispliva vani i bude otac i suprug. Naposljetku, rastali su se kad su vjetrovi promijenili smjer.
Drugi bračni brod bio je s Ivanom, muškarcem koji je više volio sjediti uz majku i čekati Vedrinu plaću nego raditi sam. On je uzimao, ona je davala, i rastali su se taman kad je napunila 33 godine, baš kad su kesteni počeli padati na splitske ulice. Tada je radila u velikom call centru, gdje su telefoni neprestano zvonili kao zvona u crkvi Sv. Marka, a Vedrana je pokušavala ostati mirna u tom kaosu.
Kasnije, kao da svijet postane još čudniji, prvi bivši muž odlazi na liječenje i postaje bolji čovjek. Ponovno dolazi u život njihova sina, pruža kune i rijetko dobro raspoloženje, skoro kao Djed Mraz koji dolazi samo kad su zvijezde blizu. Drugi muž, Ivan, nestaje poput kiše u kolovozu i ne pita više za blizance. Vedrana je u svemu tome susrela muškarce, no nitko nije bio dovoljno stvaran za njezine snove.
Svojeg sadašnjeg supruga, Marka, našla je nenamjerno, kroz ekrane i tipke na društvenim mrežama, kako to obično biva kad sanjate otvorenih očiju. U doba blagdana planirala je putovanje uz obalu, prema Rijeci, a pokazalo se da je riječki zrak baš onaj u kojem je disao i Marko. Sreli su se, oboje u snu, i započeli vrtložnu romansu na šljunčanim plažama podno Trsata. Sve je bilo lako, samo more, noć i galebovi.
Preselila se k njemu s blizancima, a djeca su krenula u osnovnu školu koja miriši na friško obojene zidove. No, Marko je brzo shvatio da mu ne paše selidba i sve te novosti, pa je san prekinuo i otišao. Vedrana je odlučila ostati u Rijeci – grad joj se zavukao pod kožu, mirisi mora i bure pomiješali su joj misli. Najstariji sin izabrao je živjeti s ocem, a Vedrana mu nije stajala na putu, pustila ga je kao što rijeka pusta list na put prema moru.
Nakon nekog vremena, Vedrana, da bi zavarala dosadu, otvorila je profil na portalu za upoznavanje. Ljubav nije tražila, samo je uživala u kaleidoskopu života. I onda, kao kad padne prva snježna pahulja, upoznala je Tomislava, muškarca iz istog grada, godinu mlađeg. S njim je sve išlo prirodno, kako padne kamen u more. Nakon deset mjeseci vjenčali su se, tiho i bez pompe. Tomislav nije imao svoju djecu, a ubrzo im se rodila zajednička kći, praćena snovima i smijehom.
Sada su zajedno kuća s crvenim krovom, vrt iz kojeg mirišu začini i mali komad zemlje na kojem čuvaju kokoši i jednu staru macu. Čudno je bilo što su im se snovi poklopili kao šibice u kutiji, bez ijednog razgovora oko toga, kao u nekom neobjašnjivom zagrebačkom snu.
Dok sam slušala Vedraninu priču, osjetila sam da je u životu najvažnije ne odustati, ne klonuti pred ružičastim i sivim oblacima koji plove glavom. Moraš čuvati sebe i grijati svoje srce, kao što bakica čuva ognjište. Važnije je voljeti sebe i ne dozvoliti da te tuge progutaju. Djeca nisu prepreka, jer netko će te uvijek voljeti i kad si razbijen i kad sije sunce. Voli sebe, cijeniti život, i sanjaj slobodno jer ponekad su i naši najčudniji snovi istiniti, baš tu, uz more i među dobro poznatim brdima.
