Na rođendanu moje svekrve stajala sam u kuhinji i rezala tortu, kad sam ugledala kako ona tiho stavlja mali omotnicu u džep mog muža. Nitko drugi nije primijetio. Najčudnije je bilo…

E, slušaj što mi se dogodilo na rođendanu svekrve. Stojim ja u kuhinji, režem tortu, kad u jednom trenutku primijetim kako ona tiho gurka mali papirnati omot u džep od mog muža. Nitko drugi kao da nije primijetio, samo ja. Najčudnije je bilo to što, čim me ugledala, nasmiješila se onako šire nego inače, kao da ništa nije bilo.

Osjetim ja nekakvu nelagodu, znaš onaj osjećaj kad ti nešto ne štima. Pa ju pitam mirno: Što ste mu dali? Svekrva odmah maše rukom: Ma ništa posebno, samo neka stara obiteljska bilješka. Muž mi odmah prebacuje temu: Ajmo iznijeti tortu. Ali ja ne mrdam.

Kažem mu: Daj pokaži taj omot. On mi se smije nervozno: Sad? Pred svima? Da, odgovorim.

Odjednom nastane čudna tišina u kuhinji, dok iz dnevnog se čuje kako društvo pjeva i smije se, ali kod nas je zrak težak, baš kao da visi nešto između. Svekrva stavi ruku na njegovo rame: Nema potrebe za scenama. Tad sam shvatila da scena već postoji.

Ponovim mužu: Otvorite omot. On ga izvadi polako, pogleda mamu kao da traži dopuštenje. To me još više zaintrigiralo. Otvori omot, unutra papir, presavijen na pola. Sva mu krv iz lica nestala kad ga je otvorio.

Što piše?, pitam ga. On šuti, pa uzmem papir. Kopija nekog dokumenta. Nasljedstvo. Na vrhu ime svekrve, ispod muževo. Moje ime nigdje!

Šapnem: Što je ovo? Svekrva teatralno uzdahne: Ma, samo nekakva formalnost. Kakva formalnost? gledam je direktno. Ona mirno odgovara: Kad netko razmišlja o budućnosti, mora biti razborit. Grlo mi se steglo.

Znači, ja nisam dio te budućnosti? Muž konačno progovara: Mama, rekao sam ti da ću joj reći. Svekrva odmah usprnu: Kad? Nakon što potpišeš? U glavi mi sve klikne.

Što to trebaš potpisati? Muž se premišlja: Kuću. Doslovno mi se tlo izmaknulo. Koju kuću? Svekrva se lagano smije: Kuću koju će naslijediti. Pogledom opet preletim dokument. Na dnu sitnim slovima piše: Bračni ugovor ostaje na snazi.

Zastanem u kolutu. To je onaj ugovor za koji ste insistirali da potpišemo prije vjenčanja, kažem polako. Svekrva kimne: Naravno. Muž mi djeluje totalno nelagodno: To je bilo samo zaštita. Ja se tiho nasmijem: Zaštita od mene? Nitko ništa ne govori.

Iz dnevnog odjednom čujem glas njegove sestre: Gdje je torta? Složim dokument, vratim ga u omot i predam mužu. Kažem tiho: Ne brini, nema razloga za nervozu. Svekrva sužava oči: Što to znači? Ja se nasmiješim: Znači da sam jučer potpisala nešto drugo.

Muž mi problijedi: Što? Ugovor za novi stan, kažem. Svekrva se mršti: I? Slegnem ramenima: Na moje ime. Muž me gleda kao da sam mu nepoznata. Zašto nisi rekla? Nasmijem se nježno: Mislim da je i nama došlo vrijeme da počnemo razmišljati o budućnosti.

Svekrva bi nešto rekla, al ja već uzimam tortu. Na izlazu iz kuhinje, još se okrenem: Samo me nešto zanima. Oboje me gledaju šutke. Ako je naš brak tako dobro zaštićen zašto ste oboje toliko preplašeni?Svekrva je neko vrijeme šutjela, a onda, možda po prvi put otkad je poznajem, njen pogled postane blag, pomiješan sa sjetom. Znaš, nije strah uvijek od drugih. Nekad je strah od sebe, od toga što ćeš izgubiti kad sve pustíš. Muž je tiho slegnuo ramenima, kao da mu je napokon lakše.

Okrenem se prema dnevnom boravku, gdje me dočekuje smijeh i čaše podignute u zrak. Prvi zalogaj torte odnesem sestri, dok iza sebe osjećam njihovu tišinu, ali više nije teška ne nosim je sama.

Dok podižem tortu visoko, kažem glasno: Sretna budućnost svima bez tajni! Cijelo društvo se smije, a ja, negdje unutra, znam da priča u mojoj kući nije gotova, ali barem sada, ja pišem sljedeće poglavlje.

Nasmiješim se. Za prvi put, budućnost se osjeća kao nešto što je stvarno moje.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

seventeen − 8 =

Na rođendanu moje svekrve stajala sam u kuhinji i rezala tortu, kad sam ugledala kako ona tiho stavlja mali omotnicu u džep mog muža. Nitko drugi nije primijetio. Najčudnije je bilo…
Crunchetul unei crengi uscate sub piciorul lui Vanea a trecut neauzit – pentru el, tot universul s-a dat peste cap și s-a rotit într-un caleidoscop colorat, ca apoi să explodeze în milioane de steluțe ce s-au adunat toate într-o durere vie, deasupra cotului stâng. „Aoleu…” – Vanea și-a prins de brațul rănit și a strigat de durere. „Vanea!” – prietena lui, Sanda, a zburat spre el și a îngenuncheat în grabă lângă băiat – „Te doare tare?” „Nu, ce să zic, e o plăcere!” – s-a strâmbat el, bombănind printre dinți. Sanda i-a atins grijulie umărul, dar Vanea a dat brusc mâna ei la o parte, fulgerând-o cu privirea: „Lasă-mă, mă doare rău! Nu mă atinge!” Umilit că și-a rupt probabil mâna și va îndura glumele prietenilor și ghipsul, dar și că s-a făcut de râs în fața Sandei încercând să-i arate cât e de grozav, Vanea s-a ridicat hotărât spre spital cu mâna atârnând. „Vanea, nu te necăji, totul o să fie bine!” – Sanda încerca zadarnic să-l încurajeze, dar el s-a oprit și i-a zis cu ciudă: „Lasă-mă, ce bine să fie?! Ți-am zis că mi-am rupt mâna! Tu nu pricepi? Du-te acasă și lasă-mă!” A plecat pe trotuar, lăsând-o pe Sanda cu ochii mari și umezi, șoptind din nou: „O să fie bine, Vanea… o să fie bine…” *** – Domnule Ivan Victorovici, dacă nu vedem transferul banilor în următoarele 24 de ore, vom fi foarte dezamăgiți. Și încă ceva: mâine e anunțată polei pe drumuri, deci aveți grijă la volan – știți și dumneavoastră, accidentele sunt niște necazuri de care nimeni nu e ferit. O zi bună! Vocea de la telefon s-a stins. Ivan a trântit mobilul, și-a trecut mâinile prin păr și s-a lăsat pe spate în fotoliu: „De unde să fac rost de ei? Tranzacția era prevăzută abia pentru luna viitoare…” A răsuflat adânc, a pus mâna pe telefon și a format un nou număr. – Doamnă Olga Vasilievna, putem transfera azi banii noștri partenerilor din holding pentru echipamentul livrat? – Dar… domnule Ivan Victorovici… – Putem sau nu? – Se poate, dar asta dă peste cap plata salariilor… – La naiba cu ele, vedem noi după aceea! Faceți azi transferul. – Bine, dar să știți că… Ivan a închis fără să o lase să termine și a lovit cu pumnul brațul scaunului: „Nenorociții…” O atingere blândă pe umăr l-a făcut să tresară. – Sanda, nu ți-am zis să nu mă deranjezi când lucrez? Ți-am zis, nu? Soția lui, Alexandra, i-a atins părul și i-a șoptit la ureche: – Vanea, nu te consuma. O să fie bine. – M-am săturat de „o să fie bine” al tău! Nu mai suport! Poate mâine mă omoară cineva, și atunci tot bine o să fie? Ivan a sărit și a împins-o de lângă el: „Ce faci, ai pus borșul pe foc? Du-te și gătește! Lasă-mă în pace, și singur mi-e destul de greu!” Sanda a oftat și a ieșit din birou. În prag, s-a întors și a șoptit iar cele trei cuvinte. *** – Știi… Stau aici și-mi amintesc toată viața noastră… Bătrânul a deschis ochii și și-a privit soția cu ochi tulburi. Chipul ei frumos era traversat de riduri fine, umerii îi erau lăsați, iar postura, odinioară elegantă, slăbise. Fără să-i dea drumul la mână, ea i-a aranjat perfuzia, zâmbind în tăcere. – Ori de câte ori ajungeam la ananghie, când eram pe marginea vieții și a morții, când treceam prin cele mai crunte încercări… veneai și spuneai mereu aceeași frază. Nu-ți imagina ce nervi îmi făcea. Voiam să te cert pentru naivitatea ta! – bătrânul a încercat să zâmbească, a tușit îndelung și a continuat – Mi-am rupt mâini, picioare, am fost amenințat de zeci de ori, am pierdut totul, am căzut în gropi din care puțini mai ies… iar tu mereu numai „O să fie bine.” Și n-am să-ți spun – niciodată n-ai mințit. Cum de știai tu mereu înainte? – Nu știam eu nimic, Vanea, – a oftat bătrâna, – crezi că ție îți spuneam asta? Eu pe mine mă linișteam. Te-am iubit ca o nebună toată viața, tu ai fost viața mea. Când tu erai rău, la mine în suflet era furtună. Am vărsat atâtea lacrimi, am pierdut atâtea nopți… și mereu mi-am spus: „Fie și pietre din cer să cadă, dacă el e viu, totul va fi bine.” Bătrânul i-a strâns mâna cu ultimele puteri. – Asta era… Și eu m-am supărat pe tine. Iartă-mă, Sanda… O viață întreagă am trăit și de tine nici nu m-am gândit. Ce fraier am fost, nu? Bătrâna și-a șters discret o lacrimă și s-a aplecat asupra lui. – Vanea, nu-ți fă griji… S-a oprit o clipă, i-a privit ochii și și-a pus capul pe pieptul lui, mângâind cu drag palma ce se răcea. – A FOST bine, Vanea dragă, A FOST bine…