Makni se od mene! viknula je Ivana prema Marijana, koja je plakala. Gradi si svoj život bez njega!
Ali Marko je moj muž. Zajedno odgajamo našu kćer. Ne možeš graditi sreću na tuđoj nesreći.
Ne počinji opet! Nije prirodno živjeti bez osjećaja. Nije on taj koji ostavlja dijete, već ti. Nemam ništa protiv da viđa svoju kćer.
Ivana se okrenula i nestala. Te večeri, Marko je odlučio sve prekinuti. Spakirao je svoje stvari i napustio Marijanu. Ona ga je molila da ne učini glupost. Odlučila je saznati zašto njezina suparnica vrijedi više od nje.
Ne mogu više živjeti s tobom. Ne zanimam se za tebe. S Ivanom je drugačije. Počeo sam živjeti s njom.
Prošli su mjeseci. U početku se Marijana nije mogla sabrati. A onda je shvatila da mora nastaviti, koliko god joj bilo teško. Kći joj raste. Marijana je ekonomistica po struci.
Odlučila je okušati sreću kao knjigovotkinja. Na razgovoru za posao, direktor firme pokazao je suosjećanje. Impresionirala ga je njezina odgovornost i želja da uči. Srećom, Marijanina mama pristala je čuvati unuku dok ona radi.
Marijana se posvetila karijeri i svoju osobnu sreću stavila na čekanje. Nakon nekoliko godina napornog rada, postala je odlična zaposlenica, a s vremenom i zamjenica direktora.
Jedini muškarac s kojim se Marijana redovito viđala bio je njezin šef, Franjo. Bio je iznimno uglađen i obziran Marijana mu je također bila draga. On je tada bio oženjen, imao je djecu, pa Marijana nije željela razmišljati ni o čemu više.
Ipak, nije se moglo reći da je Franjo isto osjećao. Jednog dana prišao joj je neposredno: bio je spreman ostaviti ženu, već dugo je zaljubljen u Marijanu. Djetetu ne bi uskratio ništa.
Iskustvo razvoja prethodne veze urezalo se u Marijaninu kožu. Nije znala kako dalje.
Sjetila se vlastitih riječi što ih je izrekla ljubavnici svog bivšeg supruga: Ne možeš graditi svoju sreću na tuđoj boli.
Ali Franjo nije odustajao. Malo-pomalo, odnos na poslu prerastao je u nešto više. Franjo joj je stalno ponavljao ne voli svoju ženu, vjenčanje je bila greška, i samo se tjeraju jedno drugom hladnoćom. Ali Marijana je ostajala pri svome. Čula je njihov razgovor, znala je kroz što njegova žena prolazi. Nije mogla slomiti drugu obitelj. Znala je da će kad-tad morati pogledati Frankovu ženu u oči, a toga ju je bilo strah. I stvarno, jednog dana, dok je izlazila iz firme, primijetila je ženu kako joj ide ususret. Odmah joj je bilo jasno tko je.
Kada su se približile, ta žena stajala je bez lica. Sanjivo.
Ti si?, upitala je.
Ja sam, promrmljala je Marijana. Sada je tu stajala Ivana.
Počela je uvjeravati Marijanu da je imala stotinu puta pravo. Ne možeš graditi sreću na tuđoj nesreći.
Sjeti se što si mi rekla prije par godina! rekla je Marijana ledeno.
Bila sam u krivu. Nisam imala pravo otuđiti ti muža. Sve se vraća, kao bumerang. Samo, molim te, nemoj mi ga uzeti. Nikad nisam nikoga voljela kao Franju. Zbog njega sam napustila tvog bivšeg. Znaš koliko boli bila si na mom mjestu. Moraš me razumjeti. Život je zbilja bumerang. Ti imaš dijete.
Šuti, uzviknula je Marijana.
Marijana nije željela uzvraćati Ivani, iako je to bila njezina bivša suparnica. Ali Franjo je uspio uvjeriti je da i ona ima pravo na sreću.
Marijana, ako ostanem s njom, svi ćemo biti nesretni: ja, ti i Ivana. Ništa se neće promijeniti. Ne volim je, iskreno, ni nisam nikada volio. Samo me zavela svojom upornošću. Ostavit ću Ivanu, ovako ili onako.
Marijana je razmislila i zaključila da bi se Franjo osjećao loše s Ivanom. A kome bi tada bilo bolje? Čak i da ostane sa ženom, ni Marijani ne bi bilo dobro. I tako je odlučila sebe pustiti k sreći.
U snu joj se činilo da su svi hodali unaokolo bosih nogu, po mokroj travi Jaruna, a nebo je bilo sivo i mutno, puna kuna lebdjele su iznad njihovih glava, a srce joj je kucalo kao stari drveni sat u djedovoj kući na Hvaru.
