POKLON ZA SEDAMDESETI ROĐENDAN
Dostigao je tih sedamdeset godina, podigavši troje djece. Sam. Supruga mu je preminula prije trideset godina, a on On se nikada više nije oženio. Nije mogao, nije našao, nije se dalo, nije imao sreće
Još bi se tu moglo nabrojati razloga, ali ima li smisla?
Nije mu do toga bilo. Dva sina pravi su bili nestašluci i tučaroši. Selio ih je iz škole u školu, sve dok nisu naišli na izvanrednog profesora fizike. Taj je otkrio očit talent u njegovim dečkima. I tu je svemu bio kraj nestalo je svađa, tučnjava i problema kao rukom odneseno.
Kći mu je, pak, bila posebna briga. Teško se uklapala među vršnjake. Već mu je školska psihologica predložila da je odvede psihijatru. Ali onda u njihovu školu dođe nova nastavnica hrvatskoga jezika i pokrene književni kružok. I sve se promijenilo djevojka je od jutra do mraka pisala. Isprva njene priče objaviše u školskim novinama, a zatim i na brojnim natjecanjima i u književnim klubovima. Ukratko
Dečki su nakon škole dobili stipendije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a kći je upisala studij kroatistike.
Tada je ostao posve sam. I odjednom
Odjednom je to i osjetio.
Oko njega zavlada tišina. Tišina da bi mogao urlikati kao vuk u planinskoj noći.
Zagrijao se za ribolov, vrtlarenje i uzgoj svinja.
Srećom, mjesta je bilo kuća na selu s velikom okućnicom uz Kupu. Počeo je dobro zarađivati. Ispostavilo se da je napustivši posao inženjera u brodogradilištu i posvećujući se zemlji zaradio ne samo više nego je osjećao smisao, ispunjenje. A onda shvatio je da opet može pomoći svojoj djeci. Kupio im je pristojne polovnjake, ugradio koju kunu za džeparac, platio im zimsku i ljetnu odjeću. Ukratko, vremena je sve manje imao.
Rad oko imanja, trgovina na sajmu i između. Ali volio je to. Tako je proletjelo još deset godina i približilo se sedamdeset godina života.
Rođendan je mislio provesti sam. Sinovi su davno osnovali svoje obitelji, ali radili su na nekakvom vojnom projektu pa nisu mogli doći ni za vikend. Kći je stalno žurila na simpozije po Hrvatskoj i Sloveniji pa mu nije padalo na pamet zvati ih.
Nekako ću i sam, pomisli.
Nema tu što posebno slaviti ni obilježavati.
Sam sam, sam.
Obići ću gospodarstvo, navečer ću uz čašu domaće rakije ili viskija sjesti, prisjetiti se žene, da joj ispričam kakvi su postali.
I došao je taj dan. Probudio se prije zore, zbog svinja morao je. Ranoranilac vječiti.
Posebna ishrana.
Ali to jutro, izišavši iz kuće na rosom umočenu livadu pod zvijezdama, naišao je na nešto neobično nasred trave.
Nešto izduženo, prekriveno ceradom.
Što je sad ovo?! začudio se, pa onda
Odjednom! Naglo!
Svjetla nekoliko reflektora obasjaše livadu, neobični predmet i ljude koji su izvirili iza kuće. To su bili njegovi sinovi s obiteljima, nekoliko rođaka i, među njima, njegova Maja kći, u društvu nekog visokog muškarca s gustim naočalama.
Svi su imali balone i puhaljke, netko je stezao sprej sa šarenim konfetima. Svi su u isti glas vikali, mahali, grlili ga.
Sretan rođendan! Tata!
Zaboravio je na predmet na travi. Tko zna što su mogli dovući njegovi šaljivdžije. No, nisu mu dali natrag prema kući. Žene su već žurile u kuhinju, pripremati stol.
Stani, tata, stani reče Maja.
Daj da ti zavežem oči.
Može, složi se on.
Obavila mu je tkaninu oko glave, okrenula ga nekoliko puta, povela nekamo.
Što sad, koji je još ovo trik? pitao je.
Poklon za tebe, reče jedan od sinova.
Nadam se da nije nešto preskupo, zabrinuo se.
Ma, zeznuo bi se da brineš zbog toga, tata, reče drugi sin.
Neka sitnica, samo da ti pokažemo koliko nam značiš.
Dovedoše ga do nečega i
Maja mu skine povez. Zagrmi glazba iz zvučnika, začuje se udarac bubnja.
Pred njim stajao je, još uvijek prekriven ceradom, onaj predmet.
Djeca povuku ceradu i u jarkom svjetlu reflektora zasja crveni Opel Rekord iz 1957.
Zanijemio je, skoro pao, ali su ga uhvatili i posjeli na stolicu.
Jedno je ponavljao:
Bože, Bože, Bože moj
Smiri se, tata, Maja mu štrca vodu na lice.
Cijeli si život želio ovaj auto!
Ali, djeco, to je nevjerojatno skupo prošapta otac.
Nije važan novac, reče sin.
Hajde, Maja ga pogurne,
Sjedni unutra, moramo fotkati!
Otvori vrata i pokuša sjesti, kad na suvozačkom mjestu kutija od kartona.
A što je sad ovo? pita on.
Otvori, veli Maja.
Izvadi kutiju, otvori, a iz nje ga pogledaju dva okrugla oka. Izvadi maleno, mekano tijelo i privine uza se.
Pravi hrvatski mačić, kaže on ganut.
Baš kao što smo nekad imali s tvojom mamom. Sjećaš li se Tomka? Vas troje ste ga obožavali dok ste bili mali.
Naravno da pamtimo, tata, odgovoriše djeca.
Nije ni sjeo u auto. Zaputio se u sobu na katu. Pokazao je mačića fotografiji supruge.
Suza je skliznula niz obraz.
Vidiš, Marija, vidiš li? Sve sam uspio. Ništa nisu zaboravili. Vidiš?
Ali djeca mu nisu dopustila dugo biti samog toga dana.
Stol dolje bio je već prepun delicija. Počeli su zdravice, razgovori. Maja mu šapne na uho na četvrtom je mjesecu i ona sa svojim zaručnikom planira ostati dulje tu. Može raditi na novoj knjizi odavde, a njezin će zaručnik poći po roditelje iz Slavonije i za dva tjedna svatovi u župnoj crkvi.
Ne smeta ti, tata? pita Maja.
Kao iz bajke šapne i poljubi je u čelo.
Dan su proveli u smijehu, pjesmi, sjećanjima. Svima je bilo toplo oko srca.
Predvečer je otišao na grob žene, sjedio i dugo razgovarao s njom.
Život je iznenada dobio novi smisao. Pogotovo sad kad ima onakav auto. Treba si negdje nabaviti odijelo iz pedesetih, uskočiti unutra i provozati se do Karlovca ili Zagreba.
Na krevetu je drijemao sićušni mačić.
Tomka, kaže muškarac. I opet, tiše:
Tomka.
Mačić prede, rasteže tijelo. Muškarac legne kraj njega, gladi to meko trbušće i zaspi.
Ujutro je trebalo rano ustati. Svinje čekaju, vrt traži brigu, a ni ribičija ne smije stajati.
U prizemlju spavaju kći i budući zet.
Ujutro su sinovi s obiteljima otišli, tišina je ispunila kuću. Tomka je slijedio svog čovjeka u stopu. Upao je u korito sa svinjskom hranom, petljao se po mrežama uz čamac, pokušao smazati mamac za ribu. Muškarac se smijao, pričao nestašku.
Kao da mi se mladost vratila, reče mu, mazeći ga.
Tomka zamijauče, pa ga šapicom primi za ruku i zagrize sićušnim zubićima.
Ti si pravi razbojnik, digne glas starac.
Ova priča možda i nije o ničem posebnom.
Ali je podsjetnik tko još može, neka posjeti svoje roditelje.
Ne čekajte sutra.
Idite danas.
