Mama se udala prije 11 godina. Moj očuh, Filip, imao je kćerku iz prvog braka, Lidija, koja je tada imala 14 godina. Filip je ostavio stan toj bivšoj obitelji, odrekao se potpune vlasničke nadležnosti nad njim i preselio k mami i meni u stan koji nam je ostavljen od mog pokojnog oca. Filip nije održavao kontakt s Lidijom ni ona sama nije htjela vidjeti oca. Slao joj je alimentaciju i to je bila sva njegova briga za nju.
Ne mogu reći da smo Filip i ja imali blizak odnos niti sam ga doživljavao kao pravog oca. Nije nikad vikao, podigao ruku na mene ili pokušao igrati autoritet. A, realno, bilo je prekasno da me odgaja imao sam tada već 16 godina. Stanovao sam s njima tri godine, a onda sam se oženio i dobio sina. Morao sam se iseliti jer mi nisu dali da dovedem ženu u roditeljski dom mama i Filip odbijali su živjeti pod istim krovom s nekim sa strane.
Od početka nešto nije štimalo između moje žene i moje mame. Filipu je, iskreno, bilo svejedno tko mi je partner, nije se tu miješao. Mama mi je znala pomoći oko sina, nije odbijala pričuvati unuka. Tako je bilo donedavno. Nedavno sam je zamolio da pokupi mog sina iz vrtića, na što mi je rekla da ne može čuva Filipovu unuku.
Odmah sam se sjetio kako moj očuh ima negdje kćerku. Znači rodila je i sad ima unuku s te strane. Pregrizao sam odbijanje. Ali nije bilo prvo. Počelo me gristi pa sam, bez najave, otišao do njih.
Nitko nije bio doma. Našla sam dječji krevetić, svuda su visjele sitne robice. Pokrivač na mom krevetu bio je zgužvan. Zovem mamu da pitam što se događa.
Lidija živi kod nas, Filip je to predložio, a ja se složila. Teško joj je, sama je i u problemima objašnjavala je i odmah me napala: A ti si valjda odgojen da nazoveš kad dolaziš kod nekoga?
Eto, ja sam sad gost u vlastitom stanu. Nisam samo ja iseljen dok ja s obitelji živim u tuđem najmu i još otplaćujem kredit, nego sada Filip podvodi svoju kćer i unuku tu istu. Super je što ja radim za banku, otplaćujem stan, a Filip i Lidija žive na tuđem, zar ne?
Bijesan sam bio. A mama doda još ulja na vatru: kad su se vratile, kaže Lidiji da se povuče u svoju sobu i zaključa, a mene odvukla u drugi kut da mi objašnjava kako je moje ponašanje nedopustivo. Bio sam u šoku.
Lidija ostaje ovdje, nije na raspravu.
Pitao sam što je s onim stanom koji je Filip ostavio bivšoj ženi i kćeri.
To tebe ne zanima rekla mi je mama.
Bio sam izvan sebe: možda me ne bi zanimalo da u mojoj sobi nije sad neka cura s djetetom!
Između mene i mame je puklo, izbio je veliki sukob. Izjasnio sam joj se jasno ili će Lidija iseliti, ili ja sa ženom i djetetom dolazim natrag u stan. Mama prijeti da će svoj dio ostaviti Filipu, i da je bolje da se smirim i ne radim dramu. Zovem Filipa na putu kući. On kaže nije tvoj problem tko živi gdje, ja mogu dovesti koga hoću u svoju kuću.
Žena me umiruje, kaže da pustim imamo krov nad glavom, mali uskoro ide u školu, sve će biti dobro. Zapravo, ja sam ljut jer je mama pustila nekog drugog da živi u stanu bez da pita, dok ja otplaćujem kredit. Na kraju mama ima obraza zvati i moliti da vidi unuka. Ja, iz inata, odbijem i predložim joj da provede vrijeme s Filipovom unukom. Kaže mi da sam bezobrazan i da očekuje ispriku.
Znači još se ja moram ispričati! Za što? Što je ona upraviteljica naše zajedničke imovine? Što kći mog očuha stanuje u mojoj sobi? Počeo sam razmišljati o podjeli stana. Onda mi se javila i Lidija kaže da može odmah otići ako mi smeta, ne želi biti razlog svađe.
Ne vjerujem joj. Nije ona tako jednostavna kako želi izgledati. Otkud mami ideja da ostavi dio stana Filipu? To Lidija čeka! Što da radim ne znam. Ne sviđa mi se ovo. Siguran sam da Filip kuje plan s kćeri želi privući mamu i prevariti je preko stana.
Kako da zaštitim mamu? Možda prodati stan i podijeliti novac, da si sama kupi garsonijeru? Ili se bez pardona useliti u svoj dio, pa neka se Lidija iseli i neka Filip zna gdje mu je mjesto?
Na kraju svega, shvatio sam nekad ni u vlastitom domu nisi siguran ako odnosi među najbližima nisu čisti i otvoreni. Sva imovina na svijetu ne vrijedi mira u obitelji.
