Nije to moje dijete, već identična kopija tvojeg prijatelja, ali nije moje! povikao je Filip.
Ali test DNK smo već napravili, to bi trebalo biti dovoljno! zamolila je Rebeka kroz suze.
Možda si lažirala test, kako da ja vjerujem? odbrusio je Filip.
Odakle bi mi kune za tako nešto? Nemam ni za tramvaj kartu! uzvratila je Rebeka.
Tvoj bivši ti je dao novac samo da mene optužiš da sam otac njegovog djeteta! Filip je nastavio s uvredljivim optužbama, što je duboko povrijedilo Rebeku. Pokušala mu je objasniti da sva novorođenčad izgledaju slično u početku, ali on nije želio slušati. Na kraju joj je rekao da ode i više se te večeri ne vraća, tresnuvši vrata za sobom.
Rebeka je sjedila na podu s plačućim bebom u naručju, osjećala se preplavljeno i bespomoćno. Dugo je pokušavala umiriti sina, dok nije na kraju zadrijemao. Potpuno izgubljena, obratila se svojoj baki, koja joj je savjetovala da zamoli Marka, sina svoje prijateljice, da joj pomogne oko selidbe.
Mark se pojavio i pomogao joj spakirati stvari, rastaviti krevetić i pripremiti se za preseljenje. Ponudila mu je kavu, ali Mark se nasmiješio i rekao kako više voli popiti šalicu kod bake doma, uz miris starog Zagreba. Sljedećih dana Mark je ostao uz Rebeku, vodio nju i sina u nabavku i davao joj društvo kad je bilo najteže.
Kroz vrijeme provedeno zajedno, Rebeka je shvatila da su joj prema Marku narasle osjećaji. Postali su bliski i na kraju se vjenčali. Kasnije je Rebeka rodila djevojčicu pravo hrvatsko ime, Lucija dok je njezin sin rastao i postajao sve sličniji svom biološkom ocu.
Kada je Filip nakon godina ponovno vidio svog sina, nije mogao sakriti žaljenje zbog svog ponašanja i izbora. Shvatio je da je uništio vlastitu obitelj i duboko je zažalio što nije donio drugačije odluke.
