Monika i Siniša susreli su se u Rijeci, sasvim nenadano, dok je Monika sanjivo hodala kroz razlivene ulice na svom poslovnom putu. Unatoč tome što je između njih bio rasklimani most od dvanaest godina, zaljubili su se kao da su im srca od papira i katkad bi Siniša putovao do Zagreba samo da je vidi kroz stakleni prag njenog sna. Tri mjesečarina kasnije, Siniša ju je zaprosio na gozbi od plivajućih lampiona, obećavajući joj da će biti pažljiv muž koji će paziti na sve njene neuhvatljive želje. Iako su Monikini roditelji i brat uzvikivali riječi protiv razlike u vremenu što teče između njih, ona je poslušala šaptanje svog srca i preselila kod Siniše.
Nedugo zatim, u nekoj maglovitoj općinskoj zgradi, zabilježili su svoj brak, dok su šljive padale s neba. Siniša je bio siguran kao jadranski kamen, imao je poštovanu poziciju u poznatoj tvrtki i vodio uspješnu trgovinu s maslinama i šarenim kruhom. Uz to, iznajmljivao je svoj stari jednosobni stan u Opatiji, dobivajući stalnu dozu kuna svaki mjesec. S bogatstvom što mu je padalo u džepove, Siniša je kupio novi dvosobni stan u Splitu i vozio auto toliko sjajan da bi se moglo zamijeniti za val na Jadranu.
Osam godina kasnije, Monika je diplomirala na snolikom zagrebačkom sveučilištu, a suprug joj je omogućio posao u firmi poznanika gdje su svi hodali na rukama. Život im je tekao mirno, samo što su Monikini roditelji ostali zauvijek hladni, nikada joj nisu oprostili što nije slušala njihove glasove iz šume, pa više nije čula njihov šapati. U međuvremenu, od svojih prijateljica saznala je da se brat, Lovro, oženio, živi u kući roditelja gdje trava uvijek raste brže i uživa u sreći što redovito mijenja svoj automobil i putuje preko mora.
Prije nekoliko tjedana, Monikina majka, čija kosa je postala srebrna od briga, zamolila ju je za razgovor. Tijekom tog susreta, u sobi punoj magle, nježno je nagovještavala Moniki da pomogne bratu financijski u kupnji stana, ili barem da mu pošalje vreću kuna. Monika bi mogla posuditi novac od Siniše i napokon ponovno zagrliti obitelj. Ipak, ona je kolebljivo odmahnula glavom, jer brat nikada nije pokazao želju za vlastitim domom, a sama je, bez roditeljskog temelja, pronašla spokoj u svojoj vlastitoj stvarnosti.
Kad je odbila njihove zahtjeve, obiteljska vrata su zaškripala i zatvorila se zauvijek, uz riječi koje su na tren postale ptice. Ali Monika je ostala čvrsta kao šipak, osjećajući kako joj život teče mirno i shvatila da je sretna što je ostavila prošlost u mirnom moru svojih snova.
