Kad se mijenjaju prioriteti
Stjepana Barišića u selu nitko nije zvao drugačije nego “tvrdoglavi starac”. Živio je on prije kao i svi ostali, ne ističući se ni po čemu. No, otkako je ostao sam, “skrenuo je”, kako bi rekli sumještani. Imao je tu neku posebnu sposobnost uočiti svaki nered, a s naravi kiselom i nepopustljivom, znao se svakome podvući pod kožu. Usprkos tome, njegovo domaćinstvo bilo je zapušteno. Je li zbog toga ili pak zbog podebljih godina, prijatelja baš i nije imao, a selo ga je radije zaobilazilo.
Svako jutro započinjao je obilaskom sela, čvrsto vjerujući da želi samo dobro ljudima, uvjeren kako bi bez njegovih primjedbi svi zaboravili na red, otupjeli, zaboravili na pristojnost.
Mara! znao bi vikati susjedi. Što si to, Maro Perišić, pustila ono dvorište zarasti? Ograda ti se nakrivila, a ti, čini se, ni mrdnula nisi! Daske fale, koke ti bježe na cestu… Nered, velim ti, pravi nered!
Ajde, Barišiću, prođi me se odgovarala bi Mara, satrvena od braka s alkoholičarem i silnog posla po kući i polju. Kad si ti zadnji put pokosio svoj korov? Ograda ti je gotovo na zemlji!
Nije sada o meni riječ! Stjepan Barišić ostajao je nepokolebljiv. Ja sam svoje proživio, za vas brinem. Treba red, a tko će vas podučiti ako neću ja?
Joj, fala ti! pljunula bi Mara, pravi si živi čir!
Pavle, što ti to radiš? prigovarao je starom mehaničaru. Gledaj samo koliko je ulja iz tvog traktora iscurilo na zemlju! Zar ti nije žao zemlje? Popravi to, inače ću prijaviti!
Pavle, umoran, jedva namirivši četiri sata sna, samo je odmahivao sjetva traje! Dok vrijeme drži, mora se posijati, kasnije će popravljati stroj.
Pored dućana Stjepan nije nikad prolazio. Tu se uvijek skupilo ljudi da im on svima, redom, iskaže mišljenje o neradu, nemaru i nerazumijevanju vremena. Ni prodavačica Nada nije prolazila bez prigovora daje robu na “teku”, a cijene više nego u Samoboru! No, tu mu Nada nije dala da se razmaše žustra i snažna, znala ga je istjerati izvan praga. Ali to nije smirivalo gorljivi duh “redara”. Sijevajući očima, nastavljao je obilazak.
Toga jutra, nakon kružnog obilaska, zaputio se prema općini gdje je bio spreman održati govor, uvjeren da je smislio riječi na koje nitko ne bi imao odgovor, no… Smetnuo je s uma zašto je i došao kad je začuo gorak dječji plač.
Opet nered! mrmljao je, skrećući sa svoje rute.
Dječak, možda pet godina, sjedio je pokraj drvenih vrata na klupi i brisao suze šakom. Drugom je rukom nešto pridržavao pod majicom.
Čiji si ti? nabacio je starac strogi ton.
Mamin! tiho je odgovorio dječak i okrenuo glavu.
Fino, baš smo razgovorljivi! Zašto plačeš?
Mali je jecnuo još par puta i bez riječi izvukao iz majice mačića jedva tjedan dana starog, još zatvorenih očiju, s ranom na leđima. Mačić je tiho cvilio, nemoćan.
Što si ga uzeo od mame? Sam neće preživjeti! predbacivao mu je Stjepan. Odmah ga vrati nazad, nisi ga smio ni dirati! Nije to igračka, to je živo biće!
Dječak više nije plakao. U očima mu je zaiskrila ljutnja:
To je ničiji mačić, spasio sam ga! povikao je. Vrana ga je htjela izgristi, a ja joj nisam dao, otjerao sam je štapom!
Pa šta onda plačeš?
Mama mi rekla da ga odnesem tamo gdje sam ga i našao. A ti si rekao, živa duša na propast! Htio sam ga liječiti, nahraniti, a vama odraslima je svejedno! I za mačka, i za sve!
I tako je tužno zvučala ta njegova optužba odraslih, da se Stjepan zbunio, ne nalazeći pravu riječ. Da stoji pred odraslim lako bi on. Ali pred djetetom… Jer i njega optuži mali za bešćutnost. I zasluženo!
Vidi, nevešto je nogom šarao po zemlji. Daj ga meni. Ja ću se brinuti o njemu, možda ga uspijem spasiti…
Da nećeš lagati? mali ga je sumnjičavo gledao, ali se u očima pojavila nada.
Neću lagati, nasmiješio se Stjepan prihvativši mačića. Možeš i sam doći kod mene i vidjeti kako je. Znaš gdje živim?
Dječak je žustro kimnuo glavom.
Kako se ti zoveš, spasitelju mačića?
Zovu me Lovro. odvratio je ozbiljno. Doći ću sutra, vidjeti kako si i što…
Kod kuće Stjepan najprije zagrije mlijeko na peći, ali mačić nije znao piti iz tanjura.
E sad ga nađi… počešao se po glavi i zaputio k Mari.
Ona se zatekla vani,vješala rublje. Kad je ugledala susjeda, htjela se provući, ali ju je on dozvao:
Mara, imaš li slučajno dječju bočicu s dudom?
Imam. A čemu ti? zbunjeno ga je gledala.
Vidiš, udomio sam malog… trebat će ga nahraniti…
Mara je pogledala nemoćno mače, pa odmahnula glavom:
Još je slijep… Duda neće ići. Donijet ću ti špricu s pipetom, tako ćeš ga hraniti. Imam i bočicu vodikova peroksida očisti mu ranu.
Koliko često ga hraniti?
Kad god zaplače, tako i hrani. nasmiješila se Mara.
Mačić je tražio mlijeka svaka dva sata. Ostatak vremena spavao je u kartonskoj kutiji, na mekoj krpi. Stjepan bi mrmljao sebi u bradu dok mu je mijenjao podlogu, čistio ga vlažnom maramicom i slabo spavao noćima slušajući hoće li mačić opet ogladniti. Čim bi zaplakao, napunio bi špricu, nataknuo pipetu i hranio ga.
Kad ćeš se najesti? smiješio se blago Stjepan čisteći mu brkove. Osjećaj nježnosti prema bespomoćnom biću probudio se ponovno u njegovom srcu, a shvatio je život opet ima smisla.
Sutradan nije ni išao u obilazak sela bilo mu je žao ostaviti malca samog. Umjesto toga, k njemu je došao Lovro. Temeljito je pregledao mačića, zadovoljno klimnuo:
Rana je skoro zacijelila, spava na toplom i sit je. Nisi ti, dedo Stjepane, lažov kao što govore. Držiš riječ!
A tko to za mene priča? iznenađeno će Stjepan.
Svi. slegnuo je ramenima Lovro. Ali ti ne slušaj. Nitko ne želi pomoći ni mačku, a prave se odrasli i pametni…
Nakon par tjedana navratila je i Nada prodavačica.
Nema te već dugo, Stjepane, zabrinula sam se sve u redu?
Nema kad, Nado, odmahnuo je. Evo, imam “učenika” kod kuće, ne voli kad izlazim, a sam još ne može za mnom. Uskoro će trčati po dvorištu pa moram popraviti ogradu da ga psi lutalice ne nastradaju. I peć treba očistiti, pobijeliti zidove voli moj mali spavat na čistom. Puno posla, znaš kako…
Stvarno nevjerojatno, nasmijala se Nada. Ako ti što zatreba iz dućana, reci, donijet ću ti ja.
Evo, imam popis, uzrujano će Stjepan, sve daj Lovri, znaš ga? Dolazi mi stalno, i ako mu što bude preteško, donese u nekoliko puta. I evo ti kune, ako ne bude dosta, dodaj pod dug do mirovine…
Godinu kasnije sjedili su Stjepan i njegov mačak na klupi pred kućom te tiho ćaskali.
Doći će on, obećao je. uvjeravao je Stjepan mačka. Lovro je uvijek držao riječ, ali sad ima važnije stvari pošao je u školu, a znaš to, brate…
Mrrr slagao se mačak.
Kako ide, Stjepane? zaustavio se traktor kraj ceste, a iz kabine nasmiješeno im mahnuo Pavle.
Dobro, pa čak i odlično! uzvratio je starac.
Slušam, više ne pametuješ ljudima, dosadno je bez tvojih lekcija.
Promijenio sam ja prioritete, Pavle. Ljudi će, ako žele, i sami shvatiti. Pravi pomagača fali, pametnjakovića ima previše osmjehnuo se.
E, to si dobro skužio! Pavle ga potapša riječima. Ako budeš trebao što dovesti ili preorati vrt, javi! I traktor odfićuka dalje, pušteći plavi dim iz auspuha.
Eto ga, dolazi Lovro! Stjepan klimnu glavom prema raskrižju, gdje se pojavio dječak s torbom na leđima.
Mijau! uzvrpoljio se veselo mačak i potrčao mu u susret.
