Rezervna soba
Josip je spustio dva koluta tapeta u hodnik i, ne skidajući cipele, ramenom gurnuo vrata od takozvane rezervne sobe. Vrata su zapela za nešto mekano i nisu se mogla otvoriti do kraja. Duboko je uzdahnuo i snažnije povukao, osjećajući kako mu u grlu raste ona nervoza koja ga je držala cijeli dan na poslu.
Opet isto, promrmljao je premda se iz kuhinje još nitko nije pojavio. I opet.
U sobi su bili vreće s robom, kutije od stare tehnike, stari madrac naslonjen uz zid i jedna polica na kojoj su se miješale staklenke, knjige i neki kablovi. Ostao je tek uzak prolaz do prozora, a na prozorskoj dasci je skupljala prašinu kutija s božićnim ukrasima.
Marija se pojavila iza njegovih leđa, brišući ruke o kuhinjsku krpu.
Jesi kupio tapete? pitala je, gledajući više u sobu nego u one kolute, kao da provjerava nije li se stvorilo nešto novo.
Jesam. I boju. I kit za zidove. Josip je ostavio tapete uza zid u hodniku, da ne smetaju. Ali prvo valja bar vrata otvoriti.
Marija se sagnula bez riječi, uhvatila rub jedne vreće i povukla je pola metra. Vrata su popustila.
Ajmo više ljudski, rekla je. Danas raščišćavamo. Sutra zidovi. I to je to. Bez poslije.
Josip je kimnuo, iako mu se iznutra javio stari otpor. Poslije je bio njihov obiteljski trik da se ne svađaju. Dok je soba ničija, ništa se ne mora odlučivatiza koga je.
Iz kuhinje se oglasila glasom Tea:
Mogu pomoći, samo recite što smijem dirati.
Tea je živjela s njima već drugu godinu, otkad joj je majka umrla pa su prodali stan. Bila je uredna, tiha, kao još jedan sloj zraka u stanu nije smetala, ali se zbog nje drugačije kretao po stanu.
Sve može, odgovorila je Marija možda čak prebrzo. Zatim se ispravila: Skoro sve.
Josip je ušao i pazeći da ne nagazi kutiju s natpisom kabli, uhvatio madrac koji je stajao na rubu i pokušao ga povući. Madrac je zaškripao, zapeo za dršku starog kofera.
Pomozi malo, rekao je Mariji.
She je primila madrac, Josip je izvukao kofer. Bio je težak, izlizani rubovi, a na bravi zavrnuta žica.
Čiji je ovo? upitao je.
Marija je pogledala, pa spustila pogled.
Mamin. Kao da je bojala da kofer to ne čuje.
Tea je ušla, u rukama smotak starih novina vezan špagom.
Ovo za izbacit? upitala je.
Novine da, rekao je Josip. Samo u vreću, da se ne raspu.
Odložio je kofer pored vrata. Prstima je nervozno prešao po onoj žici, pokušavajući procijeniti bi li je mogao skinuti. Marija je to vidjela.
Ne diraj sad, rekla je. Poslije.
Josip ju je pogledao.
Marija, dogovorili smo se: danas.
Stisnula je usne, uzela kutiju sa ukrasima s prozora i odnijela u hodnik, kao da joj je ta kutija odjednom važnija od razgovora.
Tea je bez riječi širila vreću za smeće i počela unutra stavljati novine. Onaj zvuk papira Josipa je ljutio više nego sama soba.
Uzeo je prvu kutiju s poda. Na njoj je pisalo Fran. Škola. Traka kojom je bila zalijepljena već je popuštala. Josip ju je otvorio. Unutra su bile bilježnice, školski dnevnik, par diploma, plastično ravnalo, a gore mala majica s brojem na leđima.
Josip je zastao. Majica je bila dječja, ali ne baš sasvim malaona dob kad dijete još ne skriva boje.
Ovo počeo je.
Marija se približila, pogledala.
Ne diraj, šapnula je.
Zašto? Josip ju je gledao. Pa svejedno
Nije završio rečenicu. Reći neće se vratiti zvučalo mu je prestrogo, iako je tako i mislio.
Tea je podignula glavu s vrećom.
Fran je zvao jučer, tiho je rekla. Čula sam kad si pričala s njim.
Marija se naglo okrenula.
Prisluškivala si?
Nisam, Tea je podignula ruke. Samo bilo vas je čuti. Pitao je kako si.
Josip je osjetio kako mu se nešto naglo zamicalo unutra. Fran, njihov sin, živio je sad u Zagrebu, radio, unajmio stan. Dolazio je rijetko i svaki je posjet Mariji bio kao mali ispit. Njoj je ova rezerva bila njegova soba iako u njoj više nije bilo kreveta.
Pa što? pitao je Josip. Dolazi možda?
Marija je slegnula ramenima.
Rekao je možda na proljeće. Izgovorila je to ravno, kao citat koji je vrtjela stotinu puta.
Josip je vratio kutiju na pod, ali ju nije zatvorio. Mala majica ostala je gore, kao ukor.
Pravimo radnu sobu, rekao je. Dosta mi je raditi u kuhinji, dosta mi je što ne mogu zatvoriti vrata kad nešto radim.
Marija ga je pogledala kao da joj je predložio baciti nešto živo.
Radna soba, ponovila je. A ako Fran dođe? Gdje će spavat?
Na kauču u dnevnoj, kao svi, rekao je Josip. Odrastao je.
Tea je tiho pročistila grlo.
Možemo stavit neki mali kauč na razvlačenje, ponudila je. Ili fotelju na razvlačenje, ima tih uskih sad.
Josip je htio reći da nije stvar u fotelji. Stvar je što Marija tu sobu drži kao obećanje kojeg on nikome nije dao.
Uzeo je sljedeću vreću. U njoj stari kaputi, šalovi, deke. Odvezao ju je i izvukao, a na dnu je bio paket s alatom: čekić, odvijači, metar, kutija vijaka.
Ovo je moje, rekao je, zahvalan da je barem nešto jasno.
Marija je kimnula.
To ostavljamo, rekla je, kao da mu popušta.
Tea je za to vrijeme izvukla iz kuta mali sklopivi stol i pokušavala ga raširiti.
Klima se, javila je.
Baci, rekao je Josip.
Marija naglo:
Čekaj. Može još
Može što? Josip se okrenuo. Može još stajat i skupljat prašinu? Nismo muzej, Marija.
Izletjelo mu je i već sekundu kasnije požalio. Marija je šutjela, slagala knjige u kutiju bez da gleda naslove.
Nisam muzej, rekla je tiho. Samo
Zastala je. Josip je vidio da joj drhte prsti dok zatvara kutiju. Htio je prići, no tad je Tea izvukla iza police plosnatu mapu.
Ovdje su papiri, rekla je. Ne znam di s time.
Mapa je imala trake. Josip ju je otvorio. Unutra pisma, uredno posložena, par fotografija. Na jednom pismu Marijino pismo, ali nije bilo adresirano njemu.
Josipu su ruke postale hladne.
Što je to? gledao je u Mariju.
Podigla je glavu. Na tren je u licu bilo nešto nalik umoru, ali se odmah povuklo.
Stariji papiri, rekla je.
Kome? Josip pismo drži kao da ga peče.
Tea je skužila smjer, povukla se do vrata.
Uzet ću staviti vodu za čaj, tiho je rekla i nestala.
Josip je ostao s Marijom sam, među kutijama i prašinom, i shvatio da je obnova već stvarno počela, ali ne na zidovima.
Od Andrije su, rekla je Marija, prije nego je stigao pitati. Znaš ti njega.
Josip je znao. Andrija, njen kolega s faksa, bivša ljubav prije njega. Kasnije su se Marija i Josip oženili, dobili Frana, sve kao svi. Andrija se ponekad pojavljivao kao ime iz prošlosti bez prave težine.
Zašto je to ovdje? pitao je Josip.
Marija je slegnula ramenima.
Nisam mogla baciti. To je dio mene.
I držiš to u sobi koju ne diramo, rekao je Josip. Kao i sve ostalo.
Marija mu prilazi bliže, uzima mapu iz ruku.
Nemoj glumiti savršenog, rekla je. Znam za onu tvoju kutiju tamo je ona molba za premještaj, koju nikada nisi poslao. Vidjela sam.
Josip trepne.
Molba?
Za posao u Splitu. Ispisao si, potpisao, sakrio. I to je poslije.
Osjeti nalet ljutnje i srama. Stvarno je tada mislio otići, kad mu je na poslu bilo katastrofa. Kasnije su stvari postale bolje, pa ga je strah sputao.
To je drukčije, rekao je.
Nije, odmahne glavom. To je isto. Sve sakrivamo ovdje. Ti svoje planove, ja svoje strahove.
Josip pogleda otvorenu kutiju s Franovim bilježnicama.
I Frana isto, rekao je.
Marija naglo udahne.
Nemoj, prekinula ga.
Ne o njemu, Josip digne ruke. O nama. Držimo mu mjesto kao da je još mali. A on ima svoj život.
Marija sjedne na rub madraca, što nisu još maknuli. Madrac zaškripi.
Misliš da mi to nije jasno? upitala je. Znam. Ali kad pustim kao da mi ostane samo prazno.
Josip sjeda nasuprot, na tvrdu, neugodno kutiju.
I meni je prazno, rekao je. Samo ne čuvam pisma zbog toga.
Marija pogleda mapu u krilu.
Misliš da je zbog Andrije? kaže tiho. Zbog toga kad sam bila netko drugi. I nekad me strah da sam proživjela pogrešno. Ne zato što si ti loš. Nego život ide, nemaš pojma kad izmiče.
Josip šuti. Prvi put vidi Mariju ne kao ženu što tvrdoglavo drži njegovu sobu, već kao osobu koju strah priznati da dosta toga više neće biti.
Čuju se koraci iz hodnika. Tea s kuhanim čajem ulazi, ostavlja šalice na prozorsku dasku.
Ne znam gdje ovo, pokazujući mapu. Možda u ormar?
Marija je pogleda.
Tea, reče iznenađujuće čvrsto. Ne moraš nas spašavati.
Tea zastane, kimne.
Ne spašavam. Samo živim ovdje. I htjela bih i ja znat što će biti.
Josip je pogleda. Tea stoji na vratima, ramena uspravna, ali prsti isprepleteni i pobijelili od stiska. Odjednom shvati da je i Tea čekala rasplet te sobemožda je čekala dan kad će joj reći da se iseli kad prava obitelj opet bude zajedno.
Josip reče:
Pravimo sobu, pazeći što kaže. Ne radi toga da netko mora otići. Nego da živimo.
Marija ustaje.
Ovako, rekla je. Danas odlučimo što će biti ovdje, a što više neće.
Josip kimne.
Radna soba, ponovi, mekše. I mjesto za goste. Da Fran može doći. I da Tea ima gdje zatvorit vrata, ako joj treba.
Tea pogleda gore.
Ne treba mi samoća, kaže, pa tiho doda: Ali ponekad želim mir.
Marija uzima metar iz vreće s alatom.
Mjerimo, kaže. Ako stavimo stol ispod prozora, a kauč uz zid
Josipa iznenadi kako brzo prelazi na praktično. Zna da se Marija uvijek hvata za konkretno kad joj je teško.
Počeli su raspremati. Josip je iznio vreće s robom u hodnik. Marija je razvrstavala knjige: dio u kutiju za darivanje, dio na policu u dnevnu. Tea je slagala staklenke i poklopce za svaki slučaj.
Staklenke nam ne trebaju, kaže Josip.
Trebaju, odmahne Marija. Pravim džem.
Džem si zadnji put radila prije dvije godine, kaže on.
Pogleda ga.
Možda ću opet ove godine, ako imam gdje spremiti.
Josip šuti. Zna da rasprava nije o staklenkama.
Do večeri, jedno mjesto na podu je konačno bilo slobodno. Linoleum je star, nabubrio tu i tamo. U kutu su našli kutiju s fotografijama. Marija ju je sjela na pod i počela pregledavati.
Josip dođe, sagne se uz nju.
Ovo ostaje? pita tiho.
Da, kaže Marija. Ali ne skriveno. Hoću da nam je dostupno, a ne kao tajna.
Izabere nekoliko slika, stavi ih sa strane. Na jednoj je Fran kao klinac, u kapi, crvenih obraza. Na drugoj su njih dvoje, mladi, ispred nedovršene kuće, koja im je tad bila budućnost.
Josip uzme jednu, pogleda.
Tad nam je sve bilo jasno, kaže.
Marija se smješka samo jednim kutom usne.
Tad smo mislili da sve imamo na rezervi: snagu, vrijeme, rezervnu sobu.
Tea donese kofer iz hodnika.
Smeta kod vrata, kaže. Što s tim?
Marija pogleda kofer, pa Josipa.
Otvorimo, predloži.
Josip uzme kliješta, savije žicu. Brava pukne. Kofer se otvara teško, kao da ne da.
Unutra mamine stvari: marame, stari album, nekoliko pisama, i dolje uredno složena dječja dekica.
Marija uzima dekicu, pritišće uz prsa i zatvara oči.
Moje je to, tiho kaže. U tome su me iz rodilišta donijeli kući.
Josipu napetost popušta. Očekivao je neko veliko otkriće, a našao sasvim običnu prošlost.
Ostavimo ovo? pita.
Marija kimne.
Ali ne cijeli kofer. Gleda po sobi. Napravimo malu kutiju. Gore na policu. Da pamtimo, ali ne živimo time.
Tea oprezno:
Da napišemo ime, zbog kasnije?
Josip pogleda Mariju. Kimne.
Napišemo, odgovara Marija. Mamine stvari. To je dosta.
Stavili su u kutiju dekicu, album i nekoliko pisama. Ostalo je Marija posložila i izdvojila za izbaciti. Josip vidi da joj teško pada, ali reže to smireno, bez suza.
Kad su završili, Josip se penje na stolac i stavlja kutiju na najvišu policu regala koji će ostati u sobi. Sad je stajao uz stražnji zidkutak za sjećanje, kako je rekla Marija. Dolje idu fascikli s dokumentima i još dvije kutije, najviše.
Pravilo, izgovori Marija kad su sjeli na pod nakon posla. Kad nešto spremamo ovdje, napišemo i dodamo datum. Za godinu dana pregledamo opet.
Josip se iznenadi.
Datum?
Da ne ode sve u more. Gleda ga. I još nešto. Ako netko želi nešto ostaviti za svaki slučaj, mora reći naglas što to znači. Ne skrivati.
Tea tiho:
I pita ostale.
Josip kima.
Može.
Drugi dan Josip je skinuo stari linoleum, smotao ga i odnio van pred kontejner. Bole ga ruke, leđa, ali u glavi je prvi put miran. Marija je krpala zidove, na nosu joj bijeli prašak. Tea je prala prozor i dasku, brisala onu staru prljavštinu.
Do večeri su objesili novu lampu. Josip na ljestvama drži žice, Marija dodaje izolaciju, Tea drži bateriju jer nema još svjetla.
Sad upali, kaže Marija.
Josip ode do osigurača i klikne. Svjetlo se razlije ravno, bez treperenja. Soba više ne izgleda kao šupa za rezervu, nego kao prava soba.
Unose stol pod prozor, Josip stavlja laptop koji je stalno seljakao po kuhinji. Marija donosi uski kauč na razvlačenje iz dućana. Tea donosi malu lampu, stavlja je na policu pokraj kutije Mamine stvari.
Josip iznosi posljednju vreću smeća. Na stubištu zastaje, sluša. U stanu je tišina, ali nije prazno. Vraća se u stan, zatvara vrata i vidi Mariju u novoj sobi. Stoji kraj prozora, gleda stol.
I? pita.
Marija se okrene.
Nalik na život, kaže.
Tea na prolazu zastane na vratima.
Ako Fran dođe, kaže, ja ću mu ustupit.
Marija odmahuje glavom.
Ne moraš. Ovo više nije njegova ni naša. Ovo je zajedničko. Pogleda Josipa. I kad netko poželi otići ili ostati, reći ćemo to. Nećemo trpati u kutije.
Josip dođe do prekidača i gasi hodnik, ali u sobi ostavlja svjetlo. Pogleda sjaj na podu, stol ispod prozora, mali kauč, kutiju na polici.
Dogovorili smo se, tiho kaže.
Marija kimne, a prije nego izađe poravna još jednom lampu na polici, tako da stoji točno. Sitnica, ali u tom pokretu ima nešto novo: briga za ono što ide, a ne čuvanje onoga čega više nema.
