Mama, nemoj, molim te! Jadranka je ležala na podu, savijenih nogu ispod sebe, rukama štiteći glavu dok je majka nemilosrdno udarala očevim remenom s metalnom kopčom. Neću više, obećavam, samo prestani!
Ali majku ništa nije moglo zaustaviti, Jadranka je to znala. U tim trenucima bijesa majčine bi oči postale divlje, lice bi joj se iskrivilo, kao da uopće nije svjesna što radi. Jadranki je preostalo samo izdržati, ne pokušavati pobjeći da je još više ne razljuti, i zaklanjati lice kako sutra u školi ne bi dobila ukor zbog modrica.
Leđa su gorjela od teške kopče jedina očevina ostavština majci je dobro služila. Remen je šištao kroz zrak, najavljujući novi val boli, a suze su kapale na stare, napola trule daske poda.
Samo pokušaj još jednom! urlikivala je majka u pauzama između udaraca.
Zadnjim zamahom remenom pogodila je vlastiti dlan i ispustila ga iz ruke. Jadranka je tiho zastenjala kazna je završila, trebalo je samo pričekati da majka ode u kuhinju, pa odgmizati u svoju sobu, uspeti se na krevet i ne stvarati nikakav šum do jutra.
Jadranka nije shvaćala što radi pogrešno. Majka je svaki put nalazila povod za kaznu. Loša ocjena iz hrvatskog, slabo opran pod, pogrešan kruh iz dućana čak i kad ga je sama tražila, ali bi se predomislila prije Jadrankinog povratka. Kao da razlog nije ni bitan, važno je samo kažnjavanje.
Kad bi majka samo vikala, to bi bio dobar dan. Viku se dalo izdržati, iako bi je zvala nakazom, debeljkom, glupačom i nesposobnom. Jadranka se navikla na to. Uvjeravala se da doista jest kriva da nje nema, otac bi ostao s majkom, ili bi majka mogla ponovno pronaći muža, lijepo se odijevati, otići negdje, živjeti svojim životom, jer joj ne bi smetala još jedna gladna usta.
Jadranka se trudila ne opterećivati majku. Od šeste godine sva čišćenja i kućanske poslove obavljala je ona, makar to nije išlo glatko i redovito joj je zbog toga slijedila kazna, ali majka više nije morala oko nje brinuti. Nije se morala pitati čime će je nahraniti, mogla je noću odlaziti, dovoditi muškarce kući. Jadranka je šutjela, prekrivala uši i skrivala se pod dekom, nastojeći ne čuti majčine uzdahe iz tuđih ruku.
Kad se ukazala prilika, Jadranka je našla posao na pola radnog vremena i sav novac davala majci, smatrajući da mora vratiti sve što je potrošila na nju.
Moju mladost i život nećeš mi vratiti! vikala bi majka, uzimajući kune iz njezine ruke. Sve je zbog tebe, sve!
Jadranka nije znala na što misli pod tim “sve”, i bojala se pitati. Jednom je pitala zašto ju je rodila, a odgovorila joj je:
Zato što si moje dijete.
Dugo je razmišljala što to znači, i zaključila da je to neka vrsta ljubavi. Pa mame vole svoju djecu, tako piše u svim knjigama. U školi je vidjela i druge kako ih njihove majke vole. Možda njezina jednostavno ne zna voljeti kao ostali?
Jednom se pokušala privinuti uz nju, zagrliti je, nadajući se da će je naučiti ljubavi, ali majka ju je odgurnula, frknula bijesno i prošaptala joj neka se ne usudi nikad više dotaknuti je. I Jadranka nije više pokušavala.
Nakon osnovne škole upisala je srednju tehničku u Zagrebu. Pitali su je želi li u učenički dom, ali majka je, na Jadrankino iznenađenje, podivljala. Napravila je scenu i rekla da nije rodila kćer da je napusti.
Ni ne pomišljaj na dom! odbrusila joj je opalivši joj šamar.
Jadranka je, koliko god zvučalo čudno, bila sretna ipak je majci potrebna. Možda je ipak voli.
Kad je Jadranka počela bolje zarađivati, fizičko nasilje je nestalo. Ostali su samo prijekori, vika, zamjerke. Ali s tim je mogla živjeti. Kasnije je majka pronašla novog muža.
Jednog dana Jadranka se vratila kući, a njezine su stvari bile izbačene u hodnik. Ključ više nije odgovarao bravi. Iza vrata je čula majčin glas: sad ima svoj život, a za Jadranku više nema mjesta.
Sjela je na hladne pločice stubišta, pokrila lice dlanovima i zaplakala. Nije znala plače li više od tuge ili od olakšanja. Cijelu svoju plaću od prošlog mjeseca već je dala majci, u džepu su joj ostale kunice samo za tramvajsku kartu. Nije imala stan, ni prijatelje, ni poznanike.
Prvu noć provela je na klupi na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, glumeći da čeka vlak, i svaki put se stresla kad bi prošao zaštitar mislila je da će je potjerati.
Kolegica s posla ponudila joj je sobu i Jadranka je zahvalno pristala moći će platiti najam s idućom plaćom. Prvi put u životu ostala je sama, bez majčine kontrole, i bilo ju je beskrajno strah.
S vremenom se privikla na samoću, čak je i zavoljela mir, iako bi se još noću trzala iz sna kad bi sanjala majku s onim remenom. Stalno je osjećala krivnju kad bi nešto kupila sebi, kad bi na trenutak prestala misliti na majku, ili se nesvjesno nasmiješila bez razloga. Postupno je osjećala kako je popušta stezanje tjeskobe; život nije bio toliko mračan kako je prije zamišljala. Ipak, nije se usudila započeti vezu. Majčin glas bio je stalno prisutan u njezinoj glavi:
Kome si ti potrebna osim meni, nakazo moja? Pogledaj se u ogledalo!
I Jadranka bi odbila ići na spoj. Gledala bi se u ogledalo i plakala tko bi mogao voljeti ovakvu? Nitko.
Naučila je živjeti sama. Naučila se radovati, nije se više bojala, i počela je shvaćati da joj je majka bila čudovište. Ipak, sve češće je poželjela ponovno je vidjeti. Nije ni sama znala zašto. Možda samo da čuje kako joj kaže da je nešto dobro napravila? Da je postigla dobar posao, stekla stan. Da samo jednom čuje nešto lijepo iz majčinih usta? Ili možda da joj izrekne sve ono što je godinama gomilala u sebi, sve što je naučila u proteklih sedam godina?
Kao da je majka osjetila. Jednoga dana nazvala ju je i pozvala u goste. Jadranka nije znala kako je došla do njezina broja, ali glas joj je bio tako mekan i nježan da joj je u srcu zaiskrila nada.
Kupila je pune ruke darova i kolača, dignula se ranije i zaputila se majci. I otkrila da ima polubrata.
Perica je sjedio za kuhinjskim stolom, muljajući žlicom zobene pahuljice, a majka se motala oko njega, smijala se, ljubila ga po kosi i hranila ga na žličicu, kao da nije već šest godina star.
Nešto je oštro zapeklo Jadranku u grudima. Vidjeti majku tako, bilo joj je strano; u mislima joj se javljalo ono izobličeno lice, ruka s remenom, kad joj je, sa šest godina, ispala iz ruku teška staklena boca. Ali iskreno se obradovala zbog Perice. Pomislila je možda je sada majka konačno naučila voljeti. Možda sada može dati ljubavi i Jadranki?
Nasmiješila se i prišla joj, raširivši ruke za zagrljaj.
Maloprije se majka smiješila Perici, tepajući mu moj zečiću, a kad je ugledala Jadranku, lice joj se narugano iskrivilo s gađenjem se odmaknula.
Što ti hoćeš? hladno je upitala.
Jadranka je ostala stojati s rukama u zraku, nelagodno ukočena.
Zavoli i mene, molim te, mama! molila je Jadranka u sebi, ali naglas nije izustila ništa.
Sjedi za stol, operi ruke zapovjedila je majka i okrenula se opet Perici. Osmijeh joj se vratio. Jadranka je shvatila za nju takve majke nikada neće biti. No zašto ju je onda uopće pozvala?
Perici najesen počinje škola, a Pavao ne zarađuje dovoljno za privatnu. Ne mogu ga pustiti u običnu školu, među te mangupčine započela je majka, ne pitavši ni kako je Jadranka, kako je živjela sve te godine. Pa sam mislila, ima on sestru, mora pomoći. Živiš sama, imaš dobar posao Da, da, čula sam od Lidije, ne gledaj tako Pa daj, pomoći ćeš, suma je velika, ali pola ćemo mi
Jadranka nije mogla vjerovati vlastitim ušima. U tom trenutku nešto je u njoj definitivno puklo, ono što ju je držalo vezanu uz majku neki gorak čvor, bolni, mučni teret što joj je godinama trovao život.
Drhtavim glasom upitala je:
Zašto misliš da ću ti pomoći?
Majka ju je ošinula pogledom punim prezira.
Zato što sam te ja hranila, odgajala, odijevala. Život sam zbog tebe slomila. Dužna si mi. Dosta si živjela za sebe.
Jadranka je ustala od stola. U prsima joj se stisnuo čvor boli, bijesa, nepravde. Mislila je sad će eksplodirati i zatrpati majku svojom silinom. Ali nije ni povisila glas. Samo je odmahnula glavom i izašla, zalupivši vratima snažnije no što je trebala.
Vrati se ovamo! vikao je majčin glas niz stubište. Nezahvalnica jedna! Znala sam da od tebe nikad ništa!
Majka je nastavila vikati, baš kao nekad, psujući i proklinjući, ali Jadranka više nije slušala. Silazila je stubama, brišući suze što su joj lile niz lice i smiješila se. Sada je zaista slobodna. Sad može naučiti voljeti. I više joj majka za to ne treba.
— Mama, nemoj, molim te! — Vera je ležala na podu, skvrčenih nogu i prekrivenih ruku preko glave, dok ju je majka udarala očevim remenom s kopčom. — Više neću, obećavam! Molim te!
