Ej, moram ti ispričat što mi se dogodilo još uvijek ne mogu vjerovati kako se sve okrenulo.
Znaš da sam radila kao administrativna pomoćnica u onom malom, užurbanom uredu za osiguranja tu u Zagrebu. Uglavnom, bila sam samohrana mama dvoje malih klinaca, stalno sam žonglirala između posla, djece i stalne borbe, uz jedini pravi oslonac svoju mamu, kraljicu koja svaki dan vozi, kuha, sve stiže, a već je i sama premorena.
Jedne zimske večeri, dok sam žurila doma s još jednim teškim danom na leđima, na parkiralištu ispred Lidla primijetim čovjeka u četrdesetima. Sjedi sklupčan uz ogradu za kolica, a pokraj njega njemački ovčar pas izgleda njegovan, vidiš da ga vole. Bila sam na oprezu, ali kad mi je gospodin tiho zatražio nešto hrane, a pas mu se mazno privio uz nogu, slomilo me. Vratim se unutra, kupim mu toplu sarmu i kruh, vodu, te veliku vreću hrane za psa. Kad sam mu sve uručivala, samo sam rekla: Samo ti čuvaj svog prijatelja.
I sad, pazi sad ovo mjesec dana kasnije dolazim ujutro na posao i moj nadobudni šef, gospodin Pavlović, poziva me u ured. Izgleda nervozno ko pas na petardi. U ruci drži kremastu kuvertu i kaže da je stiglo pismo iz udruge hrvatskih branitelja. U pismu me hvale zbog posebne ljudskosti i preporučuju me za povišicu i napredovanje. Jesam li se obradovala? Ne. Pavlović je poludio! Umjesto da bude sretan, optuži me da sam sve to namjestila i da pokušavam njemu narušit autoritet, pa me na licu mjesta potjera s posla.
Ostala sam par sekundi šokirana, onda su me uhvatile panika i tuga, jer sama hranim obitelj. Kasnije te večeri gledam pismo sve je legalno, pečat, potpisi, udruga stvarno postoji. Sutradan ih zovem, plačem u telefon i pričam što se dogodilo. Odmah su me pozvali da dođem. Tamo dođem, dočekaju me kolege iz organizacije, i kažu mi pravu istinu: taj gospodin s parkirališta im se javio nakon one večeri. Rekao je da mu je topli obrok i što je najvažnije osjećaj da nije nevidljiv dalo snagu da potraži pomoć. Sad je dobro, ima podršku, odradio terapije, i to pismo mi je poslao iz zahvalnosti. Sjetio se mog imena s pločice na prsluku!
Bila sam bijesna što sam dobila otkaz zbog nečeg tako lijepog, ali ekipa iz udruge nudila mi je svoju odvjetnicu, besplatno. Borba je trajala dva mjeseca bilo je iscrpljujuće, ali pravda je ipak pobijedila. Dobili smo spor: Pavlović je dobio otkaz, ja sam vraćena na posao i dobila kompletnu odštetu u eurima za izgubljene plaće i duševnu bol.
A sad najbolji dio! Organizacija mi je ponudila posao kod njih. Nisam mogla vjerovati! Sad radim ono što stvarno ima smisla: pomažem veteranima da pronađu smještaj, medicinsku pomoć, psihološku podršku i novu nadu. Ne brojim više minute do kraja radnog dana osjećam kao da napokon radim nešto vrijedno, nešto ljudski. Onaj mali trenutak pred Lidlom promijenio je meni i onom gospodinu živote a meni je otvorio put do posla punog srca, gdje dani lete, a ja sam ispunjena kao nikad prije.






