Davnih dana, kad sam bio mlad, u posljednjoj godini studija na Sveučilištu u Zagrebu, moja draga Ljubica neočekivano je ostala trudna. Nije mi odmah rekla za tu radosnu vijest; saznao sam tek kad je već bila trudna pet mjeseci.
Zašto si šutjela o tome? pitao sam je bijesno. Znaš koja su moja uvjerenja, da djecu trebamo imati tek nakon što završimo faks, kad stanemo na svoje noge.
Ljubica je s mirnim glasom odgovorila: Sve je u redu, uvijek sam govorila da škola nije za mene. Želim veliku obitelj. Tada mi je bilo toliko teško da sam, u ljutnji, bacio knjigu što sam držao.
Sve ćemo srediti, živjet ćemo u stanu tvoje bake na Trešnjevci, a baka će nam čuvati djecu, nastavila je ona, i onda ćemo imati još jedno dijete. Ali prvo, vjenčanje što prije!
Čuješ li ti sebe? Cijelo vrijeme si se pravila umiljata! Nisam više mogao izdržati; izvadio sam kofer i krenuo pakirati stvari. Zašto me ostavljaš? pitala je. Moraš se oženiti za mene! Ako odeš, osramotit ću te pred cijelim fakultetom!
Neću živjeti ovdje s tobom, bio sam odlučan. Živi sama mjesec dana, pa radi što hoćeš! Kad se dijete rodi, napravit ćemo test, i uplaćivat ću alimentaciju u kunama.
Deset godina kasnije, radio sam u uredu na Kvatriću. Moj šef odjela dočuo je da imam sina. Franko, razgovaraš li ikad sa sinom? pitao me jednog dana.
Ne, zapravo ga i ne poznajem, odgovorio sam, osjećajući gorčinu u grlu.
Na jednome sastanku odlučio sam studentima ispričati tu staru priču, kako me djevojka prevarila. Znači, ostavio si je samu s djetetom? upitalo me jedno od njih.
Nisam je napustio! Pomagao sam im novcem, branio sam se žustro.
Jedan od asistenata dobacio je: A ona kaže da si im dao jedva koji novčić. Šef je dodao uz podsmijeh: Da, i još si navodno išamarao klinca.
Gnjev me preplavio. Bio sam uvjeren da sam je na vrijeme upozorio. Ovaj put sam odlučio plaćati alimentaciju točno po zakonu, prema onome što piše na platnoj listi, što je zapravo ispalo i manje nego prije.
Ljubica je već bila udana godinu dana, a, po meni, podizala je sina koji se ponašao isto tako prkosno kao i ona nekad. Sjećam se tih godina sa strepnjom i tugom, pitajući se gdje su nestali svi naši snovi s mladosti pod zagrebačkim suncem.
