Bili smo šokirani, supruga i ja, kad nam je naša kći Lucija rekla da se udaje. Pa tek joj je bilo 18 godina. Nismo je mogli nagovoriti da promijeni odluku.
Moja punica ispitala je Luciju:
Unuko, jesi li trudna?
Nisam, bako.
Lucijin zaručnik bio je samo dvije godine stariji od nje. Razgovarali smo s njegovim roditeljima i dogovorili da ćemo svadbu napraviti kod nas doma. Lucija nije bila sretna zbog toga.
Pa, to je staromodno! Hajde da napravimo nešto modernije.
Dugo smo se svađali. Na kraju smo odlučili da ćemo svadbeno slavlje organizirati u restoranu. Lucija je odabrala najskuplju opciju. Niti nama niti roditeljima mladoženje to nije odgovaralo.
Lucija je počela plakati:
Udajem se jednom u životu.
Digli smo kredit. Isto su napravili i roditelji mladoženje. Kupili su prsten s dijamantom, baš kakav je Lucija htjela. Zajedno smo izabrale prelijepu vjenčanicu.
Htjeli smo do matičara starim autom, ali Lucija nije bila zadovoljna.
Unajmite terenac!
Suprug joj pokušavao objasniti da je to preskupo.
Ja to jako želim.
Iznajmili smo terenac za vjenčanje kćeri i zeta. Kad je došao dan svadbe, bili smo psihički i fizički slomljeni. Sve nas je to koštalo jako puno kuna. Lucija i njezin muž razveli su se već nakon pola godine.
Lucija jednostavno nije voljela biti udana žena. Stalno se žalila na njega.
Prisjetio sam se svog vjenčanja. Imao sam lijepu košulju i hlače. Moja zaručnica me čekala u matičnom uredu s buketom u ruci. U braku smo već 20 godina, imamo dijete. Nikakvo veliko slavlje ne utječe na bračni život.
Nisam protiv vjenčanja, ali sve bi trebalo biti s mjerom. Nadam se da će sljedeći put naša kći biti mudrija.
