Ej, moram ti ispričat što mi se dogodilo u zadnje vrijeme… Znaš da smo Marko i ja već skoro izgubili nadu da ćemo imati djecu prošlo je deset godina otkad smo se vjenčali, i pomirili smo se s tim da ćemo nas dvoje ostati sami.
I cijelo to vrijeme Markova mama, moja svekrva, znala je pred rodbinom dobacit: Od mog sina očito neću imati unučad, snaha mi je jalova. Ma znaš kako je to teško slušati, pogotovo kad još ima i unuku kćer od svog starijeg sina. Mrzila sam takva okupljanja, ali što ću, morala sam biti tamo i još se praviti da me ne dira.
Marko i ja, bez obzira na sve, stojimo jedno uz drugo. On mi je najveća podrška i zajedno smo prošli svašta od beskrajnih pregleda kod doktora do neprospavanih noći i mojih suza na jastuku. No, na kraju se naši snovi ostvarili ostala sam trudna! Ne mogu ti opisati sreću kad smo to saznali, kao da nam je Bog poslao najveći dar.
Sad zamisli, prošle godine njezina unuka rodila je malu curicu, a ja sam prije četiri mjeseca rodila sina. Iako su liječnici uvijek tvrdili da ni Marko ni ja nemamo nikakav zdravstveni problem, još uvijek nam je teško povjerovati da nam je, napokon, stigao naš mali čudo.
E, sad dolazi ono što me baš boli. Nakon što se rodila praunuka i naš mali unuk, baka je skroz drugačija. Znaš koga veseli? Ne njezinog dugo željenog nasljednika, našeg sina, nego praunuku, curicu od deverove kćeri. Kad se okupljamo svi zajedno, razgovara se samo o praunuci kako je narasla, što je novo progovorila, koliko zubića ima… A o mom sinu kao da uopće ne postoji, kao da nije vrijedan pažnje.
Ne mogu shvatiti Markovu mamu godinama me kritizirala i spuštala jer nisam rodila, kako kod njih sve žene odmah imaju djecu, a sad kad se napokon dogodilo, dijete njezina sina kao da ne postoji! Za praunuku odvajaju kune na skupe haljinice, igračke i zlatni lančić, a meni uopće ne pita ni kako je mali.
Ma znaš, nekad pomislim da nikad neću razumjeti takve odnose. Ali najbitnije mi je da nas troje uživamo zajedno, koliko god ona ignorirala mog malog Dinu.
