Pitala me frendica totalno iznenađeno: “Ajme, zašto Markovim nisu ništa ostavili? A i njihovi unuci valjda trebaju nešto!”
“Eh, tko će te razumjeti, draga moja”, odvratila sam joj. “Onaj najmlađi je solo, već ima trosobni stan u Rijeci, još dva dvosobna isto tako, i vilu na tri kata negdje na obali! A sve mu dali njegovi. I naravno, ni to mu nije dosta. Mark nije dobio ništa, ostao je praznih ruku.”
Mark i ja smo ti u braku već 12 godina i imamo dvoje klinaca, jedna ide u prvi razred, drugi već u četvrti. Oduvijek sam imala problem s njegovima jer su stalno imali neke komentare i miješali se u našu svakodnevicu, kao da znaju što nama treba… Još je i svekrva tražila da je zovem “mama”, ma mislim si, stvarno!
Jednog dana sam joj fino rekla: “Imam ja već svoju mamu, nema potrebe za drugom.” Bilo joj neugodno, ali nisam popuštala.
Prava frka je krenula kad nam se rodila starija kćer, Ines. Njegova stara je znala banuti pred vrata bez najave, kuca, zvoni… ja se ne javljam, pravim se da nisam doma, uopće ne reagiram. S vremenom je skužila da pretjeruje i prestala se gurat u našu intimu.
Srećom, imala sam pomoć svoje mame kad bi zagustilo oko djece. Kako su klinci rasli, preselili smo se dalje od njihovih, pa sad ni ne viđamo baš često ni Markove.
Markovi roditelji su bili stvarno imućni i stalno nekud putovali, uživali u koncertima, galerijama, izlascima u restorane s društvom. S nama gotovo da ni nisu komunicirali, a za blagdane bi baš uvijek nekud otputovali, pa bi se javili ovaj-čas-onaj-čas.
Na kraju smo, sasvim slučajno, Mark i ja saznali da će cijelo nasljedstvo pripasti njegovom malom bratu, Anti. Nisam mogla to pustiti, pa sam nazvala Markovu mamu i pitala ju što to znači.
Šta misliš da mi je rekla? “A što se čudite? Nisi mi dala da viđam unuke, otuđila si mi Marka… Anti se uvijek javi, dođe, nazove, drži do nas, pa je red da i sve njemu ostane.”
E sad, jel’ ti misliš da je to fer od njih?
