Živim na maloj ulici tik uz Srednju školu, a ovih dana, šum opet odzvanja kraj mog prozora dječaci s velikim ruksacima, raskopčane košulje, smijeh, zabrinute majke koje žure, bicikli što ostavljaju učenike na križanju. Većini je to obična svakodnevica. Meni je to udarac ravno u prsa. Prije tri godine izgubila sam sina, tada učenika desetog razreda. Otad ovaj period godine najteže podnosim.
Moj sin, Krešimir, imao je šesnaest godina. Te kobne noći otišao je na večeru s prijateljima, zatim su ostali još neko vrijeme na klupama u parku. Bilo je deset navečer kad se vraćao kući, prelazio je cestu. Ja sam, kao uvijek, budno čekala da se pojavi. Vozač, pijan, izgubljen, projurio je kroz crveno. Nije usporio, nije stao. Krešimir nije imao ni trenutka za reakciju. Kad su me nazvali iz bolnice, osjetila sam kako mi se tijelo ispraznilo, kao da ne razumijem riječi koje izgovaraju.
Izgubila sam roditelje, znam kako ta bol izgleda teška je, duboka, tužna. No ništa nije poput gubitka djeteta. To je protiv svega što bi život trebao biti. Naleti mi bijes, očaj, krivnja sve odjednom. Pitala sam se zašto sam ga pustila da ode, zašto mu nisam poslala poruku ranije, zašto Bog dopušta ovakve stvari. Mjesecima sam vodila rat s Bogom. Molila sam, plakala, žalila se, govorila Mu da nije pravedno što mi ga je oduzeo bez predznaka, bez upozorenja.
Godinama vodim knjižaru. To je moj život. Prodajem bilježnice, bojice, kemijske, radim kopiranja i printanja, punjenja za mobitele, i još sam posrednica za banku pa ljudi stalno ulaze i izlaze. Nekad sam djecu posluživala sa zadovoljstvom. Danas mi svaka školska uniforma podsjeća na njegovu. Svako dijete koje kupuje bilježnice vrati me u vrijeme kad sam ih kupovala njemu. Dogodi mi se da radim kopiju i odjednom počinjem plakati, oči mi se napune suzama.
Prvu godinu nakon njegove smrti skoro sam zatvorila dućan. Nisam imala snage podići roletu. Morala sam se tjerati da ustanem, jer trebalo je platiti stanarinu, račune, kupiti hranu. Često sam s umjetnim osmijehom služila ljude, a mi srce je bilo slomljeno. Bilo je dana kad bi ušli smijući se momci, a meni suze same kreću niz lice.
S vremenom, bijes prema Bogu prestao je biti toliko snažan. Ne zato što je bol nestala, nego jer sam shvatila da me taj bijes izjeda. Moje molitve su drugačije. Više ne prigovaram. Molim za snagu, za mir. Molim za pomoć da živim s prazninom koju ništa ne može popuniti.
Danas, kad gledam početak školske godine, osjetim stezanje u grudima. Ne plačem kao nekad, ali bol je tu tiha, stalna. Naučila sam živjeti s njom, ona se ne povlači. Čovjek nauči disati oko te boli, nikad je ne izbriše.
Svako jutro otvaram svoju knjižaru. Poslužujem djecu. Gledam njihove ruksake kako prolaze pokraj vrata. Izvana djelujem snažno, ali iznutra sam još uvijek ona majka koja čeka da čuje ključ svoga sina u deset navečer… iako znam da se to više nikada neće dogoditi.
