Osam godina sam domaćica. Nikada to nije bio moj san, ali život me doveo do toga. Imam dvoje djece, muža koji radi cijelih dana, i kuću koja se stalno prlja. Svako jutro ustanem u 5:30. Prije nego što itko izađe iz kreveta, već pripremam doručak.
Do sedam sati već sam oprala suđe, pomela dnevni boravak, složila krevete i napola pripremila ručak. Kad moj muž odlazi, kaže mi: Budi mirna kod kuće. Kao da mirno stajanje znači odmor. Čim zatvorim vrata za njim, počinje drugi radni dan: pranje rublja, brisanje podova, čišćenje kupaonice, skupljanje igračaka, odlazak na tržnicu, preuzimanje djece iz škole.
Kad se djeca vrate, nema pauze. Zadaće, užina, svađe, vikanje, ponovno prljava odjeća. U međuvremenu, muž dolazi umoran i samo sjeda pred mobitel. Ako ga zamolim za pomoć, odgovori: Ja radim cijeli dan. Jednom sam mu rekla: I ja isto, i tada se naljutio. Rekao je da pretjerujem i da ne znam što je stvarni umor.
Jednog dana sam mu priznala da želim ponovno raditi. Želim imati svoju plaću, izlaziti iz kuće, osjećati se korisnom u nečemu što nije samo čišćenje. On mi je odgovorio: A tko će čuvati djecu? Zašto sam se onda uopće oženio s tobom? To je sebično. Moja svekrva se uključila i rekla da dobra supruga ostaje doma.
Počela sam se osjećati nevidljivo. Nitko me ne pita kako sam. Nitko mi ne zahvali. Ako je hrana preslana žale se. Ako je kuća neuredna moja krivica. Ako djeca imaju loše ocjene opet sam ja kriva. Sve je na meni.
Jednog dana sam pukla. Prala sam suđe u deset navečer, s bolovima u leđima, i čula muža kako govori prijatelju: Moja žena ne radi, ona je domaćica. Spustila sam tanjur u sudoper i zaplakala.
Sada sam umorna. Umorna od posla bez plaće, bez radnog vremena, bez priznanja. Umorna od osjećaja da je moj život zatvoren među četiri zida. Umorna od toga da budem samo domaćica.
I više ne znam što da radim. Da li nastaviti trpjeti, boriti se, ili tražiti posao, pa makar izazvala probleme u braku.
Je li domaćica zaista privilegirana, ili je to teret koji nitko ne želi priznati?
