Onoga dana moja majka je izašla iz kuće kao i svakog drugog jutra. Rano mi je poslala poruku i pitala jesam li doručkovala. Odgovorila sam joj Da, čujemo se kasnije i vratila se poslu. Nije bila bolesna, nije bila u bolnici, nije bilo zabrinutosti, nije bilo oproštaja. Samo običan dan. Onaj dan za koji misliš da neće ništa promijeniti.
Oko 16 sati zazvonio je mobitel, s nepoznatog broja. Bila je susjeda, gospođa Marija. Rekla mi je: Tvoja mama je imala nesreću. Pitala sam gdje je, rekla mi je u kojoj je poliklinici. Odjurila sam odmah. Rekli su mi da je pala na ulici, udarila je glavom, i nisu mogli učiniti ništa. Tako bez drame, bez posljednjih riječi.
Nije bilo posljednjih rečenica. Nije bilo zagrljaja. Nije bilo vremena da išta kažemo. Stajala sam pred bijelim zidom dok su mi objašnjavali dokumente, potpise, procedure. Telefonom sam, drhtavim glasom, obavijestila braću i izgovorila najtežu rečenicu u životu: Mama je umrla.
Pravi udarac nije bio u poliklinici. Osjetila sam ga tek kad sam sama ušla u njezin stan, da pokupim njezine stvari. Otvorila sam ormar i vidjela odjeću spremljenu za pranje. Njezine sandale još su bile kod vrata, novčanik iza stolca, kupovina nije bila ni spremna. Sve je stalo baš u tom trenutku kad je život prekinut.
Uzela sam jednu njezinu bluzu da je stavim u torbu i osjetila miris njezina sapuna. Ostala sam tako, s bluzi u ruci, kao da nisam znala što dalje. Sjela sam na krevet i dugo gledala u pod. Osjetila sam ljutnju.
Potom su nastupile one sitnice koje najviše bole: automatski birati njezin broj i sjetiti se da više ne postoji, vraćati se s posla i shvatiti da te nema tko upitati jesi li stigla doma, prolaziti kraj njezine kuće i ne ući. Nitko te ne nauči na tu tišinu.
Svi govore: Došlo je njezino vrijeme, Bog zna zašto čini stvari, Sad počiva. Ali ja ne osjećam mir. Osjećam prazninu. Osjećam da je otišla jednog običnog dana, bez dozvole, bez upozorenja, bez vremena da utješi moje srce.
I to boli najviše to nije bio oproštaj, već oštar, suh rez.
