Budući da sam bila jedinica, kad sam se udala, suprug i ja smo preselili kod mojih roditelja u Split. U početku je život bio skladan. Nismo se svađali, svatko je radio u kući koliko je stigao. Dogovor je bio da kućanske poslove obavlja onaj tko ima najviše vremena. Nikada među mnom i mamom Ankom nije bilo rasprava oko sitnica. Ako bih ja kuhala večeru, ona bi oprala suđe, a ako sam ja čistila stan, ona bi pripazila unuke. Sve smo dijelile prema tome tko kad stigne. No, sve se to stubokom promijenilo kad su moji roditelji otišli u mirovinu.
Njihovo umirovljenje označilo je početak nove ere. Oboje su se potpuno prepustili penzionerskom životu. Otac Dane dane provodi igrajući briškulu i šah s prijateljima pod starim smokvom u dvorištu, dok se mama Anka posvetila svojim cvjetnjacima i začinskom vrtu.
U kući, mama više ne pomaže čak ni osnovne stvari poput pranja suđa koje se nagomila tijekom dana. Iza napornog dana na poslu vratim se kući do prizora punog sudopera, nepečenih ručaka, praznog frižidera i stana prepunog nereda. Osjećam tugu i nemoć; ne znam otkud bih uopće krenula. Zar ne mogu barem suđe oprati? I ja sam čovjek i ja se umorim. Da ovako nešto gledam kod rodbine, ne bih se osjećala ovoliko povrijeđeno. Očito me sad gledaju kao nekog stranca, kao nekog čiju iscrpljenost uopće ne primjećuju. Pokušala sam nekoliko puta razgovarati s mamom, ali njen odgovor bio je jedno veliko razočaranje. Rekla je da je svoje odradila i dala mi do znanja da bi posao trebala raditi ona kojoj je stalo da se nešto napravi.
Tu je razgovor i završio. Nastojim imati razumijevanja za njih, ali svaki dan osjećam sve veće razočaranje i gorčinu. I meni je dosta, i ja imam granice. Nikako mi nije jasno kako mogu sjediti doma cijeli dan i ne napraviti baš ništa. Ne znam što da radim. Trebam li ponovno pokušati razgovarati s mamom ili bi bilo bolje da suprug Nikola i ja razmislimo o preseljenju? Možda bi nam svima to donijelo mir njima da žive kako žele, a nama da si stvorimo život kakav nam treba, bar dok možemo.
