Za Novu godinu svratila je susjeda: – Mogu li biti kod vas pola sata? Nisam dobila plaću. Kod kuće je sve prazno, čak ni za čaj djeci nemam ništa. Sjedim sama s dečkima, a oni žele osjetiti prazničnu atmosferu…

U novogodišnjoj noći, netom prije ponoći, zvono na vratima odjeknulo je kroz tišinu stana.
Ljubica i njen suprug Tomislav razmijenili su pogled pun pitanja.
Tko bi mogao doći tako kasno?
Tomislav je otvorio vrata, a na pragu je stajala susjeda Marija s dva sina.
Izgledala je umorno, oči su joj bile crvene, a glas drhtav.
Tomislav, oprosti što dolazimo ovako…
Mogu li na trenutak doći?
promucala je.
Nisu mi dali plaću, opet.
Djeca su gladna, doma nemam ništa, ni keksa za čaj.
Sami smo, oni žele barem malo slavlja
Ljubica je stajala kraj štednjaka, s osmijehom gledajući patku s narančama koju je netom izvadila iz pećnice.
Miris je bio toliko bogat da je željela zatvoriti oči i upijati ga duboko.
Cijeli dan je pazila na patku, prelijevala ju sokom, pratila temperaturu, nije se maknula ni sekunde.
Tomo, dođi pogledaj!
povikala je.
Tomislav je izašao iz dnevnog boravka, zabacio glavu i široko se nasmiješio:
Ljubice, ovo izgleda kao iz restorana!
Pa mora biti posebno!
zadovoljno se nasmiješila.
Sad ću premjestiti na pladanj, ukrasiti bit će prava čarolija.
Precizno je smjestila patku na veliku keramičku platu, okružila je kriškama naranče, dodala grančice ružmarina sve je izgledalo kao da samo što nije ušla u televiziju.
Stol je već bio prepun: tri salate francuska, šarena i domaća, sendviči s crvenim kavijarom, skupocjeni sirevi i pršut, voće u vazi grožđe i kivi.
Odvojeno je stajao pladanj s fritulama i pečenim krumpirom.
Što je ovo, domaća svečanost ili banket?
našalio se Tomislav.
Želim da ove godine slavimo razumno, kako treba mirno je odgovorila Ljubica.
Napokon smo završili renovaciju, prošlu godinu trpjeli, možemo si dozvoliti užitak.
Tomislav ju je zagrlio:
Da, davno nismo ovako slavili.
Do deset sati navečer sve je bilo spremno.
Odjenuli su se svečano, sjeli jedan nasuprot drugog.
Tomislav je natočio vino.
Za nas?
Za nas!
Zazvonili su čašama.
Ljubica je probala salatu, sve je bilo savršeno.
Tomislav je stavio komad patke na tanjur, zakolutao je očima:
Ljubice, ovo je pravo remek-djelo!
Osjećala je mirno zadovoljstvo.
Ovaj stol, topli dom, bez žurbe, prava sreća.
Zatim, u jedanaest, zvono na vratima.
Ljubica je protrnula.
Tomislav je otvorio vrata, Marija je stajala s djecom, oboje mršavi, u oronulim puloverima, gledali su u pod.
Oprostite, što dolazimo ovako rekla je Marija, glas joj je drhtao stvarno nam je teško.
Možemo samo na dvadeset minuta?
Ljubica je pogledala djecu.
Njihove oči bile su prikovane za stol.
Uđite uzdahnula je.
Djeca su sjeli, odmah su na stol pogledali.
Stariji je uzeo patkinu nogu:
Teta Ljubice, mogu ovo?
Bez čekanja odgovora, već je grizao.
Mlađi je jeo sendviče s kavijarom.
Može još?
upitao je.
Marija ih nije zaustavljala, naprotiv, stavila im je hrane na tanjure:
Jedite, dečki, jedite.
Doma smo jeli samo tjesteninu, morate se najesti.
Dječaci su jeli brzo i pohlepno.
Stariji je pojeo pola francuske salate, mlađi je nestao sendviči s kavijarom, pršut i sir su nestali sami od sebe.
Za nekoliko minuta nestala je i narezak.
Ljubica je gledala sve kao kroz san.
Tomislav je pokušao popraviti atmosferu:
Kakav apetit!
Nitko ga nije čuo.
Već su stigli do patke.
Kriške su nestajale jedna za drugom.
Imate li kruha?
upitao je stariji.
Ljubica je u tišini donijela kruh, klinci su slagali sendviče.
Marija je probala salate, uzela patku, pa i fritule.
Oprostite što ovako zborila je kroz punu usta ali znate, djeca su gladna.
Za dvadeset minuta sve je nestalo sa stola.
Salate, patka, kavijar, sirevi, pršut, voće sve je pojelo iznenadno društvo.
Ljubica je sjedila nepomično, s ukočenim licem.
Dva dana je kuhala, trošila novac, trud, srce, sanjajući mirnu proslavu s mužem.
Dobila je nešto sasvim drugo.
Bližila se ponoć.
Marija je ustala:
Moramo ići, hvala od srca!
Spasili ste nas!
Dječaci su također počeli ustajati.
Mlađi je u hodu zgrabio kolač i upitao:
Smijem ponijeti ovo?
Uzmi rekla je umorno Ljubica, ne pogledavši ga.
Otišli su, ostavili kratke čestitke.
Vrata su se zatvorila.
Ljubica i Tomislav ostali su sjediti, gledajući ostatke nekad blistavog svečanog stola.
Na tanjurima samo mrvice, zdjele prazne, voća nema, ostalo je samo nekoliko mandarina.
Jesi li sad vidio?
tiho rekla Ljubica.
Vidio sam jednako tiho odgovorio je Tomislav.
Za pola sata pojeli su sve.
Sve što sam kuhala dva dana.
Ljubice
Nitko nije ni zahvalio.
Samo grabili, žvakali, tražili još.
Tomislav ju je zagrlio.
Ljubica nije plakala, samo je gledala u prazne tanjure, kao da pokušava shvatiti što se dogodilo.
Uz otkucaje ponoći ipak su čoknuli čašama.
Ali slavlje je bilo nepovratno uništeno.
Sutradan je Ljubica čistila kuhinju, prala suđe, raspremala ono malo što je ostalo.
Onako usput, rekla je:
Tomo, razumijem da ljudima može biti teško.
Da nisu dali plaću.
Ali zašto ih nije zaustavila?
Zašto nije rekla: Dosta, dečki, ovo nije naše?
Ne znam slegnuo je ramenima.
Glad znači jedno, pohlepa drugo.
Nisu jeli, grabili su kao da nikad više neće vidjeti hrane.
Tomislav je šutio, Ljubica nastavi:
Marija uzdiše, glumi nesretnu, a sama stavlja djeci tanjure Jedite! A o nama, što ćemo mi pojesti, ni pomislila nije.
Navečer, prvog siječnja, Ljubica je naišla na Mariju u hodniku.
Marija je veselo pozdravila:
Ljubice, još jednom sretna Nova!
Hvala vam za jučerašnje gostoprimstvo!
Ljubica je pogledala to zadovoljno lice u sebi je nešto zauvijek puklo.
Bok suho je izustila i prošla pokraj nje.
Marija je iznenađeno stajala.
Ljubica je iznijela smeće i vratila se.
Naišla na Mariju?
pitao je Tomislav.
Jesam.
Kako je bilo?
Više ne želim razgovarati s njom.
Nek traži druge dobročinitelje.
Prošla je tjedan dana.
Ljubica je nekoliko puta sretala Mariju u liftu, hodniku.
Uvijek bi okrenula glavu.
Marija je pokušala započeti razgovor odgovor je bila tišina.
Ljubice, možda je dosta ljutnje?
jednom reče Tomislav.
Nisam ljuta mirno mu odgovori.
Samo sam shvatila: samilost je loš savjetnik.
Požalili smo ih, pustili u dom ostali bez večere i slavlje.
Imaju tešku situaciju
Tomo, nevolja ne daje pravo izgubiti čestitost.
Mogli su popiti čaj, pojesti malo.
Oni su sve pojeli i ni oprostite nisu rekli.
Tomislav je samo uzdahnuo nije mogao ništa reći.
Prošao je mjesec dana.
Odnos sa susjedom nije se obnovio.
Ljubica je pozdravljala kratko, bez osmijeha, ponekad uopće ne.
Marija je pričala drugima da se Ljubica uzoholila, ali ona nije marila.
Taj Novu godinu nikad neće zaboraviti.
Prazan stol, zadovoljna lica iznenadnih gostiju, vlastita praznina.
Za sebe je odlučila: više nikad neće pustiti u dom one koji gostoprimstvo brkaju s prilikom za pljačku.