Nedjeljni tata

Od nedjelje do nedjelje, Stjepan je samo preživljavao. Šest suhoparnih dana, pa jedan dan kada bi istinski živio. I taj dan bio je odavno podijeljen na dijelove: pozivi, raspored koji mu je bivša supruga Ivana odredila dvije godine ranije. Od deset do šest. Nema kašnjenja. Nema brze hrane. Nema darova iz vedra neba. Jer on, Stjepan, bio je samo funkcija. Nedjeljni tata.

Kći Marija dočekivala ga je pred ulazom, s licem ozbiljnog dežurnog. U njezinim očima pisalo je: Kasniš dvije minute ili Danas po rasporedu idemo u kino.

Odlazili su u kino, u park, u slastičarnu. Razgovarali su o školi, filmovima, njezinim prijateljima. Nikada o Ivani. Nikada o onome što se događa nakon šest, kad ju je vozio kući, a Marija, ne osvrćući se, ulazila u lift, k mami i njezinom novom mužu, Marku.

Marko je bio pravi tata. Živio je s njima. Pomagao oko zadataka. Vodio vikendom na svoju vikendicu kod Samobora. Marija je imala s njim vlastite šale, zajedničke fotografije na društvenim mrežama. Stjepan ih je gledao potajno, u kasne sate, i osjećao kao da krade tuđi život.

U pokušaju da u svoje osam sati ugura svu očinsku ljubav nakupanu tijekom tjedna, osjećao se nespretno, neprirodno.

Nerazgovijetno bi pitao:

Treba li ti nešto?

Marija bi slegnula ramenima:

Sve imam.

To sve imam bilo je teže od svake uvrede. Značilo je: imam dom. A ti si suvišan.

***

Sve se srušilo jednog utorka.

Nazvala je Ivana. Njezin glas, obično čvrst i ravnan, sada je bio iscrpljen, tanak.

Stjepane Radi Marije. Sumnjaju na tumor. Maligni. Potrebna je komplicirana operacija. Skupa.

Svijet mu se skupio na točku u slušalici. Ivana, sabravši se, počela pričati o novcu. Kaže, ona i Marko imaju neke ušteđevine, ali nedovoljno. Prodaju auto. Traže rješenja. Nije molila. Samo je informirala kao partner u nesreći.

Stjepan je ostavio sve i odjurio u bolnicu. Ugledao Mariju, malu, preplašenu u bolničkoj pidžami. Srce mu se raspalo.

Do nje, na stolici, sjedio je Marko. Držao joj ruku, nešto tiho govorio. Marija ga je gledala, tražeći utjehu u njegovim očima.

Stjepan je stajao na vratima, suvišan. Nedjeljni tata usred radnog dana bio je višak.

Tata slabo mu se nasmiješila Marija.

To tata bilo je kao spasilački prsten. Pristupio je, ali sve što je uspio bilo je nespretno pomaziti je po glavi:

Bit će sve u redu, dušo.

Prazne, uhodane riječi…

Ivana je stajala kraj prozora u hodniku. Pogledala kroz staklo i rekla:

Ako možeš, novac

Mogao je.

Imao je samo jedno pravo blago kolekcionarsku gitaru, Gibson iz 1972.

San iz mladosti, kupljen za velike kune.

Prodao ju je za upola cijene, samo da bude brže. Novac je poslao Ivani, anonimno. Nije želio zahvalnost. Nije htio da Marija misli kako se ljubav mjeri kunama. Neka misli da je Marko sve sredio. On ima pravo biti junak. Stjepan to pravo nema. Ima samo obavezu.

***

Operaciju su zakazali za četvrtak. U srijedu navečer Stjepan je došao u bolnicu, ne mogavši mirno sjediti doma.

Na odjelu je bila Ivana. Marko je izašao nešto obaviti. Marija je ležala, zatvorenih očiju, ali budna.

Mama, tiho je rekla, zamoli onog doktora što je jutros bio da ne priča viceve. Nisu smiješni.

Dobro, odgovori Ivana.

I zamoli tata Marka da mi ne čita o poslovnim planovima. Dosadno je.

Zamolit ću.

Stjepan je stajao iza zavjese, ne usuđujući se ući. Čuo je kako Marija šuti, pa još tiše kaže:

A moj tata zamoli da dođe. Da samo bude sa mnom. U tišini. I neka mi čita. Kao prije. Hobita.

Stjepan je zastao. Srce mu je lupalo u grlu.

Kao prije

***

Bilo je to prije rastave. Na večer bi joj čitao, mijenjajući glasove patuljaka i vilenjaka.

Ivana je izašla u hodnik, ugledala ga i klimnula prema sobi:

Idi. Samo ne predugo. Treba joj mir.

Ušao je, sjeo kraj kreveta. Marija je otvorila oči.

Bok, tata.

Bok, srce. Hobit?

Mhm.

Stjepan nije imao knjigu. Pronašao je tekst na telefonu. Počeo je čitati.

Tiho, monotonim glasom, ponekad preskačući riječi, zbunjen. Nije mijenjao glasove. Samo je čitao. Oči su mu se maglile, slova razlijevala. Osjetio je kako joj ruka slabi u njegovoj.

Čitao je sat ili dva. Dok mu glas nije postao promukao. Dok nije osjetio da je zaspala. Pokušao je tiho maknuti ruku, ali Marija ju je u snu stisnula jače.

Tada, gledajući njezino izmoreno, uspavano lice, Stjepan je učinio nešto što nikad nije. Nagnuo se i šaptom, kojeg su čuli samo zidovi bolničke sobe, rekao:

Oprosti mi, kćeri. Za sve. Volim te. Izdrži. Izdrži zbog mene. Tvog nedjeljnog tate.

Nije znao, je li čula. Nadao se da nije.

***

Operacija je potrajala. Stjepan je sjedio u hodniku nasuprot Ivani i Marku. Oni zajedno.

On sam.

Ali sad to nije bila prazna samoća. Bila je ispunjena tihim čitanjem i toplom težinom Marijine ruke u njegovoj.

Kad su liječnici izašli i rekli da je operacija uspjela, tumor je benigni, Ivana je zaplakala, naslonila se na Markovo rame.

Stjepan se povukao do prozora. Stezao šake da ne vrisne od olakšanja.

***

Mariji je bilo bolje. Nakon tjedan dana premjestili su je na običan odjel.

Marko, kako i dolikuje pravom tati, rješavao je liječnike, brinuo o svemu.

Stjepan je dolazio svake večeri. Čitao. Šutio. Ponekad bi samo zajedno gledali seriju.

Jednog dana, kad se spremao otići, Marija ga je zaustavila.

Tata.

Tu sam.

Znam da si ti. Novac Mama nije rekla, ali čula sam kako su se svađali s Markom. On je htio prodati svoj dio firme, a mama je vikala da ne smije, da si ti već sve dao, da si prodao gitaru.

Nije odgovorio.

Zašto? pitala je. Mi nismo s tobom

Vi ste moja obitelj, prekinuo je, o tome nema rasprave.

Marija ga je dugo gledala. Zatim je pružila ruku. U njezinoj je stisnutoj šaci bila stara, izlizana kartonska knjižna oznaka. Dječjom rukom ispisano: Najdražem tati od Marije.

Napravila ju je prije sedam godina…

Pronašla sam je u jednoj staroj knjizi kad sam bila doma za vikend. Uzmi. Da ne gubiš stranice

Uzeo je oznaku. Karton je bio još topao od njezine ruke.

Tata, ponovno je rekla, sad snažnim, odraslim glasom, Nisi samo za nedjelje. Ti si zauvijek. Razumiješ?

Stjepan nije mogao odgovoriti. Samo je kimnuo, stišćući oznaku u šaci.

Potom je brzo izišao u hodnik. Jer muškarci, čak i nedjeljni, ne plaču pred kćerima

Samo polude od sreće i boli, skrivajući se negdje, zagrljeni kartonskim ključem prošlosti koja je, zapravo, njihove sadašnjosti.

***

Sljedeće nedjelje Stjepan je došao ne u deset, nego u devet. Otišao je mnogo kasnije.

On i Marija tiho su gledali kroz prozor na miran grad. Bez ikakvog rasporeda.

Jednostavno, zato što je on Marijin tata.

Zauvijek.