Bila su to vremena kad sam bila jedino dijete u obitelji. Iako su me dugo čekali, nikada nisam osjetila da sam bila njihova mezimica. Sjećam se, imala sam 23 godine i već sam bila trudna pet mjeseci, ali tada su me počele moriti sumnje jesam li uopće njihova biološka kći. Moji roditelji su tada već imali preko sedamdeset godina, i jedva smo sklapali kraj s krajem. Živjeli smo u unajmljenom stanu u Zagrebu i borili se svaki mjesec da platimo najamninu.
Moj partner Ivan i ja istovremeno smo studirali i radili, ali novac naprosto nije bio dovoljan. Dvaput su nas vlasnici htjeli izbaciti jer nismo imali za najamninu, i morali smo posuđivati kune od prijatelja. Dugovi su nam rasli, a ponekad nismo imali dovoljno ni za kruh, a kamoli za nešto bolje. Moji roditelji bi tu i tamo podijelili s nama malo hrane, koliko su mogli. Često su spominjali da bismo se trebali vjenčati, i kako su inzistirali, Ivan i ja smo bez puno oklijevanja otišli do matičnog ureda i vjenčali se.
Nakon toga moja majka je počela sve češće pričati kako moram roditi dijete, jer ako ne budem imala djecu, završit ću kao ona. Ivan i ja nismo žurili s roditeljstvom; znali smo kolika je to odgovornost, a ni financijski nismo bili spremni. Ali tada su roditelji izašli s prijedlogom koji nam se učinio kao spas. Rekli su da će nam dati svoju ušteđevinu, prikupljenu godinama iako skromnu, dovoljno veliku da možemo kupiti malu kuću u nekom selu blizu Samobora, samo da rodim dijete. Oni bi se preselili u tu kuću, a nama bi ostao stan u Zagrebu.
Ivan i ja smo ozbiljno razmislili više ne bismo morali iznajmljivati, mogli bismo prestati s dugovima, a i ostatak kuna s ušteđevinom mogli bismo koristiti za osnovne potrebe. Moja majka je obećala da će ona paziti na malu bebu, kako bih ja mogla završiti fakultet. Obećali su i financijsku pomoć za sve što nam bude trebalo, od dječje opreme do odjeće.
Međutim, dok sam sada bila već u sedmom mjesecu trudnoće, shvatili smo da su njihova obećanja bila samo prazne riječi. Nisu kupili ni običnu pelenu. Mama me često zvala i pitala kako napreduju pripreme za porod, a ja nisam imala ni za osnovne stvarčice, poput bodija i dekica. Govorila je da Ivan mora uzeti još jedan posao, možda čak i treći, da bismo mogli preživjeti. Kada sam je podsjetila na što su nam obećali, pravila se kao da te riječi nikada nisu ni izgovorene. Kritizirala nas je, nazivala nas neodgovornima što smo išta očekivali.
Kad se rodila naša kćerka Lucija, moji roditelji su se iznenada sjetili dogovora oko ušteđevine. Ali tada sam već odlučila s Ivanom da ćemo pokušati sami kupiti ćemo mali stan u predgrađu, bez njihove pomoći, shvativši da se na njihovu riječ i njihovo obećanje ne možemo osloniti.
Danas, kad se svega toga prisjetim, jasno mi je koliko nas je tada oblikovala ta beskrajna borba i nepovjerenje. Ali, bez obzira na sve, naučili smo vrijednost samostalnosti i obiteljske snage, a naša Lucija odrasla je okružena ljubavlju koju sami stvaramo.
