Napravila sam mnogo grešaka u životu, ali najveća od njih još uvijek živi sa mnom i nemam pojma što da radim. Imala sam 25 godina kad sam se udala za lik po imenu Miroslav. On je bio dva ljeta stariji od mene. Tada mi se činio skoro kao princ iz bajke, samo što ga nije konj nosio nego Opel Astra.
Stalno mi je donosio cvijeće, poklone, nosio mi teške torbe, nikad se nismo svađali, a svaki problem rješavali smo smireno kao zagrebački tramvaj kad naiđe na crveno. Prije braka nismo zajedno živjeli ni mene ni njega nikad nije privlačila ideja o probnom braku, smatrali smo to neozbiljnim. Pa smo jednostavno rekli da i završili u crkvi Svetog Marka. Mama i tata su mi dali kunama za svadbu, ali to ne bi bilo dosta ni za sobičak u Novom Zagrebu. Nisam bila oduševljena ni idejom o najmu zašto bih punila džepove nekog tuđeg uje, i još ga slušala kako komentira moj život? Uglavnom, onda nam je Miroslavova mama ponudila da živimo s njom. Imala je dva slobodna sobe u stanu u Splitu, ionako joj je bilo dosadno i bilo je mjesta. Zašto ne?
Pristala sam bez dvoumljenja. Miroslavova mama djelovala je ok, nije bilo problem složiti se. No, čim sam se udala za Miroslava i preselila kod svekrve iz prve ruke sam doznala puno više o svom dragom nego što sam ikada htjela. Ispalo je da ga mama i dalje smatra dječakom. Dok je živio s njom, ništa nije radio po kući. Sve do toga da mu mama pere gaće i čarape, čovjek od trideset godina. Ajde reci, to ne može biti normalno.
Sve što je Miroslav radio bilo je da ode na posao i odradi svoje. Naravno, čim smo počeli živjeti zajedno, svi zadaci prebačeni su na mene sad sam morala kuhati za sve, čistiti, prati robu, peglati. Zar mi to treba? Ok, svekrva nije ulazila u moje poslove, nije upadala u kuhinju kad sam kuhala. Ali nije ni namjeravala pomoći, pa sam se osjećala kao da me dovela u obitelj da budem domaća pomoćnica.
A onda, još veći šokovi. Jednom je utičnica počela dimiti, ja sam to ugasila. Kad sam zamolila Miroslava da rastavi staru i stavi novu za njega je to bio kao zadatak iz kvantne fizike! Čovjek nije znao ni promijeniti utičnicu. Kad je trebalo promijeniti žarulju, povukao se kao da ga napada tigar i rekao da to neće. Pa sam uzela stolac i promijenila sama. Ukratko, moj dragi ne zna ništa raditi. Ajde, možda nije strašno. Ali on ni ne želi naučiti ništa. Zašto bi? Bolje pozvati majstora, platiti. Super, ali Miroslav ne zarađuje milijune, da može svakome platiti da radi za njega.
Najviše me izvlačio iz takta način na koji ga svekrva stalno tretira kao da ima sedam godina, a on joj tiho odgovara mama.
Miroslave, jesi li stavio čiste čarape? Jesi li promijenio gaće? Jesi li se oprao? Kad sam slušala takve razgovore, stvarno mi je dolazilo da povratim. Odrasli čovjek, a mama ga pita za gaće.
E, stvarno želim razvod. Ali što onda? Nemam vlastiti stan, kune koje su mi roditelji dali su potrošene davno. A ovo ne mogu dalje trpjeti. Koliko još da izdržim tu glupost?
