PRIKOLICA – Sve što trebate znati o pravilima, vrstama i korištenju prikolica u Hrvatskoj

PRIKOLICA
Sjećam se davno, kad je Marko bio već umoran od beskrajnih izlazaka i kratkih poznanstava po zagrebačkim bircevima.
Počelo mu se sve vrtjeti u krug: nova lica, površni razgovori, istrošene fore.
Kad je naišao na Vedranu običnu, iskrenu, veselu i pametnu djevojku, znao je: e, ovo je nešto posebno.
Otišli su zajedno na špicu popiti kavu u Cvjetnom, poslušali ulične glazbenike kod Gajeve, on joj je pričao o svojim uspjesima na poslu u uredu, a ona o svojoj zaljubljenosti u suvremenu poeziju.
Kad su skupa otkrili da oboje preferiraju francusku salatu s jabukama, pogledali su se i nasmijali; shvatili su treba krenuti dalje.
Za mjesto gdje će se njihova veza razvijati brže nego što tramvaji jure Ilicom, izabrali su Vedranin stan.
Pozvala ga je na finu večeru.
Marko je odjenuo najbolju košulju, obrijao se i nabubao napamet čudne stihove najdražeg Vedraninog pjesnika, kupio joj ruže i bocu vrhunskog vina.
Bio je poletan, samouvjeren i veselo kročio stubištem.
Bio je uvjeren da će večer biti fantastična sve mu je bilo pod kontrolom, osim fraze pokraj vrata: Dobar večer, ja sam Stjepan.
Mama je pod tušem, uđite slobodno.
Marko je zastao kao ukopan.
Ispred njega je stajalo četvrtasto dječačko-muško lice, a ruka kojom mu je gost pružio pozdrav mogla mu je doslovno obuhvatiti cijelu glavu.
Prvo je mislio da je fulao stan, ali kada je Stjepan glasno i šašavo kihnuo točno kao što je ranije na hodniku čuo kod Vedrane bilo mu je jasno da je na pravoj adresi.
Markovo raspoloženje srozavalo se, vino je gubilo draž, cvijeće nekako klonulo.
Gledajući tenisice Stjepana, Marko je shvatio da ih bez problema može navući preko svojih cipela, i opet bi mu bile prevelike!
Vedrana je prema sinu izgledala kao pola čovjeka.
Pomislio je kako je šteta što žene ne znaju tako investirati u zlato: daš joj prsten, a za deset godina vrati ti vjenčani dobra investicija, kroz smijeh razmišljao je Marko dok je koračao do kuhinje.
Tamo je stol bio već postavljen, a Stjepan je bez ičije pomoći mijenjao zavjese.
Pet minuta i evo me!, viknula je Vedrana iz kupaonice.
Nakon što se pet puta po pet minuta vrata napokon otvorila, Vedrana je izašla iz kupaone u večernjoj haljini i s blistavim osmijehom.
Kad je spazila Markov smušeni izraz lica, odmah je shvatila u čemu je stvar nervoza i romantika nestale su istog trena.
U tišini je poslužila hranu, natočila vino i počela jesti ne čekajući Marka.
Zašto mi nisi rekla da imaš dijete? upitao je Marko potiho, osjetivši se prevarenim.
Plašiš se prikolice?, gorko se nasmijala Vedrana.
Ma kakva prikolica to je cijeli vlak!
Veliki je, znam.
Tata mu je iz neke slavonske selendre, još veći od Stjepka.
S golim rukama je znao uloviti vepra.
A…
gdje je sad?, s knedlom u grlu pitao je Marko.
Putuje po svijetu s cirkusom.
Ostavio nas radi svoje ‘karijere’ i ponekad pošalje razglednicu.
On piše kao da kanta krumpir šara po papiru, mislim da nam češće piše onaj vepar kojeg je dresirao.
Koliko Stjepan ima godina? klimnuo je glavom prema dnevnom boravku.
Četrnaest.
Nedavno podigao osobnu.
Na silu?
Ha-ha, vrlo smiješno.
Jeli su dalje u tišini.
Marko je zatražio još mesa.
Ovo je najbolje meso koje sam jeo.
Što je?
Srnetina.
Stjepan sam priprema.
Ozbiljno?
Očito ima talenta.
Od tate naslijedio, s hrpom starih kuharica, par noževa, nekoliko štapova za pecanje, čamac i još gomilu gluposti.
Čamac? obliznuo je usnice Marko.
Da, drži ga u podrumu…
ili kad ga zaboravi vratiti iz Save.
Ludo je zagrizeni ribolovac.
Vedranin mobitel je zavibrirao, ispričala se i otišla u sobu razgovarati.
Marko je sjeo za stol i nemoćno gledao svoj prazni mobitel, pa dovršio vino i meso.
Vrijeme je prolazilo, Vedrana nije dolazila.
Kad je odlučio doći pred Stjepanovu sobu, začuo je prepoznatljive zvukove.
Ne može biti, pomislio je i pokucao.
Otključano je.
Marko je oprezno ušao.
Prvo što je primijetio bila je ogromna drvena meta sa zabodenim noževima i strelicama, sve točno u sredinu.
Na zidu ni jedne rupe pravi strijelac!
Na stolu je bio stari gramofon, a iz zvučnika je lagano svirao Iron Maiden, baš bend kojeg je Marko obožavao.
Stjepan je u kutu popravljao ribolovni pribor.
Pogledao je polako oko sobe: na ormaru pehari, s plafona visi boksačka vreća, pred televizorom sjajna nova konzola.
Fino si opremljen, svaka čast.
Ovakvu sobu ni ja nisam imao ni u snovima, priznaje Marko.
Preko ljeta radim, odvrati Stjepan, i Marku bi pomalo neugodno.
Umjesto razmaženog klinca, pred njim sjedi mladić koji sam zarađuje i sprema najbolje roštilje.
Imaš možda punjač za mobitel? pita Marko zamišljeno.
Kod željezničke makete je, pokaže Stjepan rukom.
Kod željezničke makete?! zapanjeno protrnu Marko, okrene se, a pred njim pravi željeznički kompleks.
Sve sam sam sklapao.
Sad kupujem dijelove za novi nivo i par mostova.
Nedavno je stigla cijela kutija novih tračnica, objasnio je Stjepan.
Marko je bio oduševljen.
Mogu li upaliti krug?, pitao je.
Naravno, minutu, odloži Stjepan alat, ustane, pa jednom nogom pređe cijelu sobu.
***
Vedrana se vratila kroz sat vremena, uvjerena kako je Marko već davno otišao.
Prva je pohitala u sinovu sobu, gdje je zatekla njih dvojicu kako sastavljaju maketu vlaka.
U prvi mah, teško bi čovjek rekao tko je od njih stariji.
Marko, vrijeme ti je za doma, tiho reče Vedrana.
Ajoj!
Koje je doba? skoči Marko.
Deset i pol, umorno će Vedrana, zijevajući.
Ujutro opet moram na posao, neka noćna intervencija.
Moram se naspavati.
Ispratila ga je do vrata, poljubila u obraz i pružila kunsku novčanicu.
Ne uzimam novac od žena, uvrnut će Marko s gađenjem.
Dobro.
Hvala što si pričuvao moju prikolicu.
Marko joj se osmjehne, kratko kimne i ode.
***
Bok, znaš, htio bih opet navratiti u goste, nazvao je Marko nakon par dana.
Ma slušaj, posao mi je baš paklen, nemam vremena ni za što više, a i znaš ono zadnji put
A mogu li kod Stjepana doći?
Kod Stjepana? iznenadila se Vedrana.
Ma da.
Možda da malo pričuvam malog?
Ne znam…
Pitaj njega.
Već jesam.
Rekao je da mu paše.
Kupio sam mu novu igru za xbox, a ti se možeš na miru posvetiti poslu.
…Pa, može, dođi danas.
Marko je tog dana došao ni u kojoj košulji, ni parfemu, bez vina i svilenkastih pogleda.
Obična crna majica sa slikom omiljenog benda, ruksak na leđima pun čipsa i kole i glupa dječačka faca od radosti.
Samo budite tihi, uskoro imam važan video poziv, Vedrana ga je dočekala u kućnom ogrtaču, s maskom od gline na licu i laganim vonjem luka pred večeru.
Marko je tiho otišao u sobu, a ta večer završila tako da ih je jedva uspjela rastaviti iz žustre rasprave o filmovima Gorana Kulenovića i Guy Ritchieja.
Spremali su se pogledati cijelu filmsku maraton, ali Vedrana ih je natjerala van.
Ne zaboravi mamac za štuku u subotu!, viknuo je iz sobe Stjepan.
Kakav sad mamac?, Vedrana je pogledala Marka.
Idemo zajedno u ribolov.
Rekao sam mu gdje ima super mamaca.
Nisam sto godina bio na Savi loviti ribu.
A vi baš postali frendovi.
Zar nećeš malo sa mnom biti?
Dođi s nama, sendviče možeš napraviti.
Naravno, što bih drugo Idite vi, ribolovci.
Bit će bar mir doma, nasmiješila se Vedrana, izbacujući Marka.
Ionako, stalno sam na poslu.
***
Prošao je mjesec dana.
Vedrana je zaboravila na veze i zaljubljenost bila je cijelim bićem posvećena poslu.
Marko i Stjepan su za to vrijeme povećali maketu, otišli loviti rakove na Savu, po prastarom receptu iz Stjepanove kuharice napravili domaći kvas.
Stjepan je Marka naučio orijentirati se u šumi, a Marko mladiću održao ekspres tečaj iz flerta i pomogao mu da pozove kolegicu iz razreda na prvi spoj.
Sve je mirno teklo do jedne večeri kad se iz predsoblja prolomila takva buka da su sa stropa popadala svjetla.
Vrata je otvorila Vedrana i odmah ju je preplavio miris divljači.
Na pragu joj je stajao bivši muž, Stjepanov otac.
Sve sam shvatio, obratio se, klečeći pred njom i tako visok, da je još bio veći od nje.
Potap i ja smo se zasitili lutanja.
Imam novca, vodim vas natrag u rodni kraj, u Liku.
Živjet ćemo u miru.
Ti napuštaš posao, ja i sin na ribolov i lov.
O, baš si komičan!
Deset godina prošlo, sad ti nešto shvatio!
Je l ti i vepar misli biti dio obitelji?
Nije…
zapravo je potpisao ugovor s filmom bez mene, pokvarenjak, promrmljao je bivši muž.
Aha, sad mi je jasno tebe su izigrali, prekrižila je ruke Vedrana.
Nije bitno!
Glavno je da želim
Nije stigao završiti jer je u predsoblju iskočio Marko u Vedraninoj majici.
Vedrana, posudio sam ti majicu, svoju sam zamazao dok smo s Stjepkom farbali lokomotivu
Bože, hoće li itko završiti rečenicu u ovom stanu?, odmahnula je Vedrana, gledajući jednog pa drugog.
Tko je ovo?, zagrmio je bivši, dižući šaku prema Markovoj glavi.
Ovo je…, potpuno se zbunila Vedrana.
U tom trenutku Stjepan izleti iz sobe i vještim pokretom zarotira oca uz zid, pritisne mu ruku, a on zajauče.
Ovo ti je prikolica!, prosikće Stjepan.
Stjepane, sine, ja sam tvoj tata!
Kakva prikolica?, stenjao je.
Normalna prikolica: pomaže nam izvući sve što si nam ti ostavio!, odbrusi mu.
Ali ja vama nikad ništa nisam ostavio!, reče ćale…
i sam shvati što je rekao.
Marko i Vedrana stisli su se u kut, gledajući tu borbu titana.
Ajde, ajde, dosta, proškripi otac i Stjepan ga pusti.
Dobro si ispao.
Skroz na mene.
Možda bi mogli zajedno u lov na vepra, kao prije.
Da provedem dan sa sinom?
Da porazgovaramo o izgubljenom vremenu?
Ja sam mu ipak otac, nije bilo tko, gledao je bivšu ženu.
Vedrana je gledala malo muža, malo Marka, nije znala što bi rekla.
Shvaćam, tiho reče Marko i ode.
Žao mi je
***
Sutradan otac i sin otišli su od ranog jutra, a kasno navečer vratio se samo Stjepan.
Gdje ti je otac?, u panici pita Vedrana.
Otišao je, ravnodušno odgovori Stjepan izuvši se.
Kako otišao?
Nije baš da je samo otišao.
Otišao je s veprinom.
Spakirao ga u prikolicu i otišao ga trenirati.
Mene je prevezao do grada, pa produžio dalje.
Bože, koja sam ja budala, udari se po glavi Vedrana.
Sad ću zvati Marka.
Nema potrebe, upravo sam se oprostio s njim.
Dovezao me doma.
Sutra je rekao da će navratiti.
Ali, telefon ti je ovdje, kako je znao gdje te pokupiti?
Rekao je da nas je pratio.
Htio se uvjeriti da smo ti i ja dobro.
Tako je rekao?
Da.
I još kaže da je prikolica zavezana za nas i teško ju je bilo kad odvojiti, ali sad više ni ne pokušava.Vedrana je sjela za kuhinjski stol, pomalo zbunjena i tiha, gledajući sina kako pere ruke.
Trenutak tišine, pa blagi osmijeh na njegovom ozbiljnom licu kao odraz djetinjstva koje uzima dah, ali i rasta koji više ništa ne duguje prošlosti.
Znaš, mama, reče Stjepan polako, dobro je što imaš Marka.
On sve, onako posloži.
Nije baš prikolica, više je vlak, ali u njemu uvijek ima mjesta za još.
Vedrana pogleda sina, a onda brizne u smijeh.
Smijali su se skupa, kao da je sva težina otišla s pragom njihovih vrata.
A već sutradan navečer, kroz prozor su im zamirisali pekarski proizvodi i galama iz Markovog ranca.
Otvorila je vrata i prije nego što je uspješno rekla dobro došao, Marko je zagrlio nju jednom, Stjepana drugi put i podigao vreću s tekstom: Skuhao sam najbolji gulaš ove sezone.
Ekipa za maketu, domaća radinost i nova vura nek’ vlak vozi!
I u toj maloj kuhinji, dok su vruće juhe i smijeh tjerali natrag sve nesigurnosti, Vedrana je shvatila: ponekad nisu problem prikolice, ni vlakovi, ni zaboravljene stanice.
Problem je što obitelj nije u onome s kim si krenuo nego u onima koji s tobom ostanu do cilja, za stolom, za vlakom, u malom stanu s pogledom na Savu.
Kroz škripu makete, veselu galamu i miris mesa, noć je nosila poruku: nisu uvijek najbolji oni koji prvi stignu, nego oni koji se, bez puno buke, vraćaju i ostanu, neugledno, ali sigurno, baš na pravom kolosijeku.