Ivana, uzmi je! Više ne mogu! Čak mi je teško i dotaknuti je!
Mirjanu je treslo, a beba joj je neutješno plakala u naručju.
Ivana je uzela nećakinju i tiho klimnula.
U redu. Ali to je tvoja odluka, kasnije nećeš imati prigovora?
Ne, kakvi prigovori?! Uzmi je, ne treba mi!
Malena djevojčica rodila se tek prije mjesec dana. Od samog početka trudnoće s Mirjanom nešto nije bilo kako treba. Ivana je njene nagle promjene raspoloženja pripisivala kasnoj trudnoći. Sestra je godinama bila udovica. Starija djeca su odrasla i živjela svojim životima. Izlet na more, kratka avantura i iznenadna trudnoća bili su veliko iznenađenje za cijelu obitelj. Mirjana nikada nije bila spontana. U početku je izgledalo kao da se veseli novoj bebi, ali uskoro je Ivana primijetila kako sestra najprije s oduševljenjem kupuje dječju robicu, traži kolica, a onda tjednima šutke boravi sama, skrivajući se kao iza zida.
Pred sam porod Mirjana se udaljila od svih. Nije se javljala ni mami, ni sestri, ni djeci. Ivanu je to zabrinulo pa ju je pronašla u rodilištu, gdje je Mirjana namjeravala potpisati odricanje od djeteta.
Mirjana, što se događa? Zašto?
Ne znam. Ništa ne osjećam. Ona je tuđa.
Kako tuđa? Ma jesi li ti normalna? To je tvoja beba!
Nije i neće biti! Mirjana je okrenula lice prema zidu.
Ivana je dovela mamu da pomogne. Mirjana je pristala uzeti dijete. Majka je inzistirala da Mirjana i beba prvih tjedana žive kod nje pod izlikom pomoći, ali zapravo su svi brinuli o Mirjani. Ona se brinula za dijete mehanički, ne ostajući uz kćer čak ni minutu dulje nego što je morala. Ime joj je dala baka, u naručju je nosila teta.
Mirjana, uzet ću je k sebi. Odgajat ću je, ali malo-pomalo, tko će joj biti mama?
Svejedno mi je. Samo da ne budem ja.
Tjedan dana kasnije papiri su bili gotovi i Ivana je postala službena skrbnica malene. Mirjana se preselila u drugi grad.
Mala Ana je rasla razigrana i vesela. Rano je prohodala, rano progovorila. Ivanu je zvala mama.
Prošlo je dvanaest godina.
Mama, danas sam dobila tri petice, a sutra idemo s razredom u kino! Anin veseli glas ispunio je stan.
Je li to ona?
Da, Mirjana, ona je. Molim te
Dobar dan! Ja sam Ana, a vi ste?
Na pragu je stajala visoka, krupnooka djevojčica, zbunjeno gledajući ženu za stolom i mamu koja je blijeda stajala kraj prozora.
Ja sam Mirjana. Ja sam tvoja majka, Ana.
Molim te! naglašeno je rekla Ivana i požurila prema Ani. Ana! Sve ću ti objasniti!
Ne treba, mama. Idemo poslušati što ima za reći. Pa što? Vi ste kao moja majka? I što sad?
Došla sam po tebe. Želim da živiš sa mnom.
Zašto?
Ti si moja kći.
Ja nisam vaša. Ja imam jednu mamu, evo je ovdje. Druge mi ne treba! Vas vidim prvi i nadam se zadnji put u životu. Ana se okrenula i izašla iz kuhinje.
Ivana se klonula na stolac.
Što si postigla?
Još ništa. Ali hoću. Ako treba, i sudom.
Zašto sve ovo? Sama si je napustila, nismo shvatili ni zašto ni kako. A sad se pojaviš nakon toliko godina i očekuješ da ti potrči u zagrljaj? Oprosti, Mirjana, ali sada odi k mami, poslije ćemo razgovarati, moram k Ani.
K nećakinji! Mirjana je ustala.
Ivana je samo uzdahnula. Zatvorivši vrata, pošla je Ani u sobu.
Ančice
Mama, čekaj. Prije nego počneš išta govoriti, hoću ti reći nešto. Sve znam. Sjećaš li se prije godinu dana, kad smo kod bake radile spremanje? Našla sam skrbničke papire. Prvo sam bila strašno ljuta što mi niste rekli, kasnije sam razmišljala da je potražim, da je pitam zašto? A onda više nisam željela. Ti si moja mama i druge mi ne treba!
Ana, dijete moje! Nikome te ne dam.
Pa ne bih ni ja sebe dala nasmijala se Ana. Znaš li za mog prijatelja Marka iz razreda? Zovi njegovu mamu, ona je odvjetnica, radi obiteljsko pravo.
Ajme, dijete, nemoj tako brzo odrastati! Sve si odlučila. Još uvijek sam ja ovdje velika i mama, samo da znaš. Ivana se nasmijala i zagrlila Anu. Nazvat ćemo, sve ćemo srediti.
Slijedilo je puno brige, napetosti i rasprava, ali sud je odlučio ostaviti sve kako je bilo. Uzeo je u obzir Aninu želju, koja je kategorički odbila živjeti s biološkom majkom i priznati je.
Sestre su stajale pred sudom.
Gotovo je, napokon je kraj ovom noćnom moru Ivana je s olakšanjem izdahnula. I što ćeš sad?
Odlazim, Ivana. Neću vas ometati. Pomoći ću, ne odbijaj. Za Anu je štednja odavno otvorena, dokumenti su kod mame, tamo sam ih ostavila.
Zašto sve to, Mirjana, i zašto si je onda napustila?
Nije bilo romanse, Ivana. Nije bilo ničega. Bio je to taman park, kasno navečer.
Ivana je ostala bez daha.
I sve si šutjela? Godinama patila sama?
Nije se moglo ništa popraviti. Zato sam šutjela. Isprva nisam ni shvatila da sam trudna, mislila sam da je preuranjena menopauza, a kasnije je bilo prekasno. Ani ne pričaj. Neka ne zna. To nije njezina priča, to je moja. Možda mi jednog dana oprosti.
Ivana je zagrlila sestru i obje su pogledale prema Ani koja je s bakom čekala ispred zgrade.
Ponekad ono najstrašnije može prerasti u nešto najljepše. Kako je samo lijepa! Mirjana je obrisala suze i Ivana je po prvi put nakon mnogo godina vidjela osmijeh na sestrinom licu.
Nastja, dođi po nju! Više ne mogu izdržati! Čak mi je i pomisao da je dotaknem odbojna!
