S dolaskom proljeća moji roditelji su počeli razmišljati o prodaji vikendice. Godine su učinile svoje, zdravlje više nije služilo, a održavanje vrta nam je postalo previše zahtjevno. Kći je imala svoju obitelj, radila je, a nije imala vremena pomagati nam. Kao penzioneri dugo smo razmišljali, ali na kraju smo donijeli odluku.
Starija kći, Mirjana, osjetila je olakšanje: više se nije morala osjećati krivom zbog nedolazaka. Ionako joj je bilo teško naći vremena za pomaganje u vrtu, a put do vikendice nije bio kratak. Više puta nas je već nagovarala da prodamo imanje, pa bi ona možda mogla kupiti parcelu bliže svome domu. Nije se vidjela u stalnom okopavanju, nego je više željela prostor za odmor, čitanje i piknik. Nama je vikendica ipak značila zimnicu.
Za Mirjanu i njezinog muža vikendi su brzo prolazili. Kod kuće se stalno nešto radilo. Muž joj je radio odgovoran posao, često bi ga i vikendom zvali. Mirjana je dobro znala da vikendica više donosi brige nego užitka. Nakon svakog vikenda tamo, trebalo bi nam još nekoliko dana odmora.
I tako je Mirjana bila zadovoljna odlukom. Vikendica je prodana. Par godina živjeli smo mirno. A onda, žena je opet poželjela komadić zemlje za odmor. Još je sanjala o maloj parceli na kojoj bi jednostavno mogla uživati. Muž joj je predložio da kupe novu.
Radno vrijeme mu se ustalilo, pa su vikendi postali pravi odmor na svježem zraku. Djeci je boravak na selu dobro došao. Odlučili su: posadit će tek nekoliko stabala i grmova s bobičastim voćem, dovoljno da djeca imaju vitamina. Odmah smo roditeljima rekli da će ovo biti isključivo mjesto za odmor; bez gredica i plijevljenja. Svi su podržali ideju. Ostala je još samo odluka o izboru zemljišta.
Pregledali su mnoge oglase. Konačno su pronašli odgovarajući plac: s pristojnom kućom i osnovnim nasadima. Prodavao ga je djedica. Ostao je sam bez supruge, a i vrt mu je postao prezahtjevan. Zato se i odlučio na prodaju.
Sve je legalno prepisano, Mirjana je bila presretna: san joj je ispunjen. Kuća je lijepa, moglo se u njoj živjeti bez žurbe s popravcima. Odlučili su polako krenuti s uređenjem na ljeto, a cijeli godišnji su proveli na vikendici.
Prvi tjedan prolazio je mirno. A onda se počeo pojavljivati djed koji nam je prodao kuću. Najavio se da dođe po ostatak stvari. Nitko mu nije prigovorio. No ubrzo je krenulo prigovaranje. Prvo smo se morali opravdavati za grm koji smo uklonili, jer je bio bolestan. Onda ga je smetala brusnica, za koju smo rekli da nam nije potrebna.
Djed je tvrdio da to nije bio dio dogovora. On i supruga zasadili su te grmove još davno, a brusnica mu je uvijek trebala. Zatim je vidio da smo mjesto jagoda stavili ukrasno kamenje. To je bila naša alpska gredica dotjerali smo okućnicu.
Djed je obišao cijelu parcelu i našao zamjerku za sve. Na kraju muž nije mogao izdržati pa mu je rekao: “Mi smo platili ovo zemljište. Po papirima je naše i mi odlučujemo što gdje može biti.”
Ugovor o kupoprodaji ne predviđa da stari vlasnik i dalje koristi plac. Da je bilo tako, ne bismo ni sklopili posao. Djed je otišao. Ali se idući dan vratio, s grmom u naručju. Planirao ga je zasaditi na mjesto brusnice.
Muž je upitao što se događa. Na kraju je čak ponudio vratiti novac, ako djed želi ostati na placu. On je to odbio, ali je ipak zasadion svoj grm. Nedugo zatim svratila je susjeda. Bila je iznenađena što vidi bivšeg vlasnika ondje. On se odmah počeo žaliti na nas kao nove stanare. Susjeda se složila da imamo puno pravo raspolagati svojim zemljištem, no to nije mogla prenijeti djedu.
Tad nam je ispričala da je djed u zlu bio s gotovo svim susjedima još otkad mu je žena umrla. Njegovo se ponašanje znatno promijenilo. Nije za očekivati mir: nastavit će dolaziti. Htjela nas je ranije upozoriti, ali nije stigla. Predložila je da odemo do mjesnog odbora, možda oni uspiju djedu objasniti.
Dok smo razgovarali, djed je već zasadio grm i otišao. Vraćao se još nekoliko puta po stvari, radio nešto po parceli i isprao bez riječi.
Ujutro je Mirjanin muž išao na posao. Radio je u građevinskoj firmi. Dobro su ga prihvatili. Ispisao je ovu zgodu kolegama. Oni su se šalili da su uz plac dobili i “miraz”. Ipak, odlučili su pomoći: krenuli su postavljati ogradu. Djed nije dolazio nekoliko dana. Kad se vratio, zatekao je novu ogradu i više nije mogao slobodno ulaziti.
Psovao je, pokušao je ući, a onda otišao do mjesnog odbora. Tamo su već znali kako bivši vlasnik ne da mira novim stanarima. Ne znam što su mu rekli, ali nakon toga se pojavio još jednom samo po preostale stvari.
Od ove priče sam naučio jedno kad mijenjaš svoj život, uvijek će biti onih kojima se to neće svidjeti. No, mir ti je važniji od tuđih navika. Važno je znati stati na svoje noge i reći: “Ovo je moj put.”
