Iz nekog čudnog razloga, cijeli moj život su poput čudnih priča o odnosu svekrve i snahe. Otkad sam bila dijete, te su slike pratile svaki moj korakkao kroz neki gusti san, pod slabim svjetlom starih uličnih lampi na zagrebačkim pločnicima.
Prvo su to bile bitke između moje prabake Mare i bake Štefice. Roditelji su me vodili kod bake sve dok nisam upala u vrtić, i tamo, u bakinom stanu u Novom Zagrebu, gledala sam pravi pakao na zemlji. Kao da su u tom stanu živjele dvije potpuno različite žene. Jedna baka se nježno osmjehivala, pružala mi fritule i pričala bajke o vodenima iz Panonskih šuma, crtala sa mnom nejake sunce i kuće. Druga bi se derala na svoju nepokretnu svekrvu, s gorčinom u glasu ponavljala kletvu: Kad ćeš već jednom umrijeti, stara ženo?
Kada je prabaka umrla, iz unajmljenog stana smo se preselili kod bake, i počela je nova borba između moje mame Vesne i bake Štefice. Susjedi bi kucali po radijatorima i upozoravali nas da stišamo ton, ali tišina nikako nije trajala dugo.
Gimnazijalka sam bila kad su sahranili moju baku. Mama nije tugovala ni za živu glavu, a devetog dana nakon sprovoda napravila je pravi prevrat u stanu sve bakine stvari je nemilosrdno trpala u crne vreće i bacala kraj kontejnera ispod naše lipove zgrade. Kad je tata Tomislav došao s posla, zatekao je sve u šoku. Uslijedila je večer prepuna rasprava, što je, možda, i bio trenutak nakon kojeg su odlučili na razvod. Tata je otišao nakon šest mjeseci…
Krunoslav i ja smo se vjenčali tiho, novca za najam vlastitog stana nije bilo, pa mi je bilo jasno da ćemo morati kod njegove mame Ljubice. Pred očima su mi prolazile sve one scene iz djetinjstva, pa sam čvrsto odlučila trpjeti i pokušati normalno živjeti sa svekrvom, barem kao pristojni susjedi, bez ružnih scena i skraćivanja života.
Godinu dana sam tiho gutala sve njezine sitne podbadanja i zlobne komentare dok sam usisavala, prala veš ili kuhala sarmu. Nikada nije koristila teške riječi, ali svaki njen pogled jasno je govorio da sam ja potpuni amater, a ona kraljica karlovačke obitelji.
Nakon još jednog njezinog životnog poučka, odlučila sam otvoriti karte. Kupila sam štrudlu od maka na Britancu, zamolila Krunoslava da nas ostavi same, i ispričala svekrvi priče o ženama iz svoje obitelji. Predložila sam joj da prekinemo lanac svađa, i pokušamo barem susjedski opstati.
Svekrva je tada odmaknula štrudlu kao otrov, i u dahu otresla: Gospodarica ovog stana je samo jedna, i znaš dobro koja. Ja ću s tobom pričati kako meni paše. Najbolje ti je da me ne gledaš i ne progovaraš ni riječi.
Krunoslav je kasnije pogledao u mene, ali sam samo slegnula ramenima. Svekrva je izletjela iz svoje sobe: I, susjeda, je l ručak gotov za tvog muža?
Odbrusila sam joj kako s takvim ponašanjem u starosti neće imati tko donijeti ni tanjur juhe, i tada je sve eksplodiralo! Muž je pokušavao smiriti situaciju, ali godinu dana rezerve i šutnje su u meni planuli.
Kako bismo sačuvali brak, selimo u podstanarski stan na Trešnjevci iako nam je to bila velika financijska žrtva. Malo pomalo, stali smo na noge, uzeli kredit u kunama i kupili malu kuću na periferiji. Svekrva je, u međuvremenu, teško oboljela i trebala je stalnu njegu. Kada su podsjećanja iz vrtićke dobi navrla, odlučila sam da neću biti njegovateljica.
Predložila sam mužu da pronađemo obitelj koja bi se brinula o njegovoj majci uz nasljedstvo stana, nevoljko, pristao je. Tražili smo mjesecima nitko nije s bakom Ljubicom izdržao više od dva tjedna. Plaćali smo ženama za brigu, ali sve su redom odustajale, govoreći da s njom nema mira. Na kraju smo našli par iz Petrinje koji su izdržali puna dva mjeseca. Potpisali smo ugovor; njima stan, a nama mir, pod uvjetom da vode računa o njezi i brizi.
Mislim da nisam ja bila problem u tom odnosu kad nitko drugi nije čekao red za stan…
