Udala sam se samo tri mjeseca nakon što sam završila srednju školu.
Imala sam tek 18 godina, školska uniforma još je visjela na vješalici, a glava mi je bila puna snova i iluzija.
Svi kod kuće su znali da imam dečka.
Roditelji su me molili da pričekam, da nastavim školovanje, da iskoristim priliku koju su mi željeli pružiti i upišem fakultet.
Nisam ih poslušala.
Udala sam se za Matu, pet godina starijeg od mene, uvjerena da je ljubav dovoljna za sve.
Započeli smo zajednički život u iznajmljenoj sobi, na posuđenom krevetu, sa starom štednjakom i frižiderom koji je zujao poput traktora.
Prve godine bile su borba s umorom.
Sa dvadeset već sam čekala Saru, svoju prvu kćer, a nedugo nakon toga rodio se i drugi sin, Ivan.
Mato je radio neko vrijeme, vraćao se kući iscrpljen, razdražljiv, često bez pune plaće.
Ja sam čudotvorila s hranom: razvodnjavala rižu, štedjela ulje, naučila kuhati leću na deset načina.
Ruke su mi bile stalno u vodi, nosila sam bure s vodom, spavala malo.
Nikad nisam voljela pričati o svojim problemima.
Izvana sam djelovala smireno, uredno, dobro udana žena.
Iznutra sam bila umorna do iznemoglosti.
Nakon pet godina braka, i kad smo već imali malu državu kuću, sve se srušilo.
Čula sam da Mato ima vezu s drugom s udanom ženom.
To nije bio običan trač.
Njezin muž ga je tražio, pisao mu, pojavljivao se blizu naše kuće.
Jednog jutra, Mato je skupio svoje stvari, rekao da odlazi na par dana, i nikad se nije vratio.
Nije samo otišao, ostavio me samu s dvoje male djece, računima za platiti i kućom koju sam morala održavati.
Tu je počeo moj pravi život samohrane majke.
Zaposlila sam se kao čistačica u jednoj osnovnoj školi.
Ustajala sam u 4:30 ujutro, ostavljala ručak napola spreman, budila djecu, vodila ih kod mame i odlazila na posao.
Plaća mi je jedva dostajala za najosnovnije.
Bilo je mjeseci kad sam birala između plaćanja vode ili kupnje novih cipela za djecu.
Bilo je tjedana s kruhom i grahom, rižom s jajima, rijetkom juhom.
Nikad nisam išla tražiti pomoć.
Stisnula bih zube i nastavila dalje.
Mama mi je bila najveća podrška.
Vodila je djecu iz škole, hranila ih, kupala, pomagala oko zadaća.
Ja bih dolazila navečer mrtva umorna, s bolovima u leđima.
Ponekad bih sjela na krevet i tiho plakala da me nitko ne čuje.
Nisam htjela da odrastaju sažaljevajući svoju mamu.
Mato nije dolazio.
Ponekad bi poslao poruku isprike, obećanja koja nikad nije ispunio.
Alimentacija bi dolazila kad bi on to odlučio ako bi uopće došla.
Naučila sam da se ne oslanjam na to.
Prodavala sam osiguranja da popravim krov, radila dodatno u uredima, davala privatne sate fotografije (sama sam učila).
Nedjeljom sam do kasno prala rublje na ruke, jer nisam imala perilicu.
Godine su prolazile.
Sara je odrasla, gledajući kako mama odlazi rano i vraća se kasno.
Naučila je odgovornost još kao dijete.
Ivan je postao ozbiljan, discipliniran, zaštitnički nastrojen.
Nisam imala društveni život.
Nisam imala vremena za izlaske, šetnje ni odmor.
Moj odmor su bile tihe noći, kad svi spavaju.
Dan kada je Sara diplomirala pravo na zagrebačkom fakultetu plakala sam kao nikad prije.
Vidjela sam je u togi i kapi sigurna, lijepo govori i sjetila se onog 18-godišnjeg djevojčurka koji se odrekao škole zbog ljubavi.
Osjetila sam da moja žrtva ipak nije bila uzaludna.
Kad je Ivan diplomirao kao časnik u hrvatskoj vojsci uspravan, s besprijekornom uniformom ponovo sam osjetila knedlu u grlu.
Danas, gledajući unazad, još uvijek se čudim koliko sam izdržala.
Većinu majčinstva bila sam samohrana mama.
Djecu sam odgojila radom, disciplinom i ljubavlju.
Nitko mi nije ništa dao.
Nitko me nije nosio na rukama.
I ipak evo nas tu.
