Moji roditelji su oduvijek živjeli daleko, zbog posla, pa su me kao dijete ostavljali kod bake i djeda. Iako nisu imali problema s novcem, karijera im je uvijek bila važnija od vremena sa mnom. Zbog toga sam izgradio mnogo čvršću vezu s bakom i djedom, koji su mi cijelo vrijeme bili najveća podrška i poticaj.
Kad sam postao punoljetan, naslijedio sam dva stana, što mi je omogućilo da pokažem roditeljima kako se mogu samostalno brinuti o sebi. Prodao sam stanove i novcem kupio kuću u Zagrebu, gdje sam studirao na fakultetu. Tijekom cijelog studija, roditelji su mi bili prilično strani. Navikao sam na njihovu odsutnost i to je za mene postala svakodnevica.
Nažalost, dok sam još bio na studiju, baka i djed su preminuli. Taj gubitak me još više udaljio od roditelja. Imao sam osjećaj da se nisu pretjerano trudili oko mog odgoja niti su puno sudjelovali u mom životu. Nedostatak bliskog odnosa s njima otežavao mi je da im posvetim vrijeme, baš kao što su oni zanemarivali mene kad sam bio dijete.
Kad su roditelji pokazali nezadovoljstvo jer nisu dobili niti dio novca od prodaje stanova, nisam osjećao nikakvu obavezu prema njima. Smatrao sam da nisu bili uz mene u onim najvažnijim trenucima, pa sada gledam svoje potrebe na prvom mjestu. Njihove pritužbe da im ne mogu posvetiti vrijeme jednostavno sam ignorirao, jer sam i sam naučio staviti posao i vlastitu dobrobit ispred drugih baš kao što su to činili oni meni dok sam bio dijete.
Moj odgovor na njihove žalbe bio je kratak: Nemam vremena, na poslu sam. Vjerovao sam da bi upravo oni najbolje trebali razumjeti kako posao može čovjeka okupirati, jer su i sami izabrali takav način života. Usredotočenost na vlastite ciljeve i život bio je moj način da prebolim njihovu odsutnost te konačno stavim vlastitu sreću i ispunjenje na prvo mjesto.
