Moja majka se dugo borila s rakom. Kad je imala 27 godina, a moj otac 31, otišla je s ovog svijeta. U našoj obitelji bilo nas je troje. Najmlađe dijete, tj. ja, nisam još navršila dvije godine. Otac je žurno morao pronaći suprugu, odnosno majku za nas, jer više nije mogao sam izdržati. Nakon pola godine, otišao je do jedne žene koju je poznavao i zamolio ju da mu da svoju kćer. Žena ga nije ni preslušala, odmah mu je dala svoj blagoslov. Tako je u našu obitelj stigla nova majka, 21-godišnja Marija.
Marija je odmah preuzela brigu o kući. Sve je dovela u red. Sa svojim novcem kupila je tkaninu i sašila školske uniforme za nas dvoje starijih. Oni su je odmah počeli zvati mama, ali ja nisam. S tim sam imala dosta poteškoća. Tek sam kasnije naučila priznati da sa mnom nije bilo lako. Jednog dana sam Mariji pokazala da je moja prava majka uvijek nosila kosu vezanu nisko u punđu. Od tada je i ona hodala s tom punđom.
Niti tada nisam počela zvati Mariju mama. Onda je tata smislio avanturu. Marija je ispekla moj omiljeni kolač, i cijela obitelj je sjela za stol. Svi su navalili na kolač, meni nisu dozvolili ni približiti se dok nisam Mariju nazvala mama. Nakon tri godine, Marija je rodila svoje prvo, a četvrto dijete naše obitelji. Tada su krenuli problemi. Tata nije mogao pronaći posao u struci i zaposlio se u poljoprivrednoj zadruzi. Marija je također našla posao tamo. Nakon četiri godine rodilo se drugo dijete. Marija nas nikad nije dijelila na svoje i tuđe.
Nakon pet godina, moja druga majka oboljela je od iste bolesti kao i prva. U tom periodu, starija braća su već studirali na fakultetu u Zagrebu. Marija je bila u bolnici, a ja sam ju svaki dan posjećivala. Neprestano je govorila liječnicima kako ne smije biti bolesna, jer kod kuće čekaju mala djeca. Marija je pobijedila bolest.
Naša sreća nije imala granica, mnogo je patila, ali bila je jača od svega. Kad je izgledalo da će život krenuti nabolje, počeli smo gubiti najbliže. Šest mjeseci kasnije, prvi sin mojih roditelja išao se ženiti. Na samu večer svadbe, nestao je. Trideset i šest dana smo ga tražili. Nažalost, pronađen je i pokopan. Nakon toga sam se preselila kod roditelja. Nisam mogla ostaviti Mariju samu. Poslije njega, preminuo je tata, potom najstariji brat, a kasnije i najmlađi unuk moje majke sin moje mlađe sestre. Cijela obitelj je imala prometnu nesreću, ali samo je njezin sin stradao.
Divim se i iskreno ne razumijem kako je nakon tolikog pakla Marija uspjela sačuvati svoju dobrotu, nježnost i ljubav. Odgojila je petero djece, brine se za unuke i danas ima dvoje praunučadi. Svako jutro rano ustaje, čisti cijelu kuću i sjeda da plete sitnice za svoje unuke i praunuke. Nama, njezinoj djeci, užitak je provoditi slobodno vrijeme s majkom. Bez obzira na godine, uvijek ima što za ispričati. Njena ljubav uvijek je dovoljna za sve.
