Rano jutros, u uredu javnog bilježnika okupili su se bliski i manje bliski rođaci. Svi su potajno očekivali da će pokojnik ostaviti respektabilan iznos kuna njima. Bilježnik je kasnio, a nervoza je rasla među svima. Koliko ćemo još čekati?, pitala sam se, a vidjela sam da i najstarija kćerka naših roditelja, Tihana, jedva smiruje prste. “Tihana, trebaš biti malo dostojanstvenija. Trebaš žalovati”, rekao je Marko, moj brat. “Nemoj me tako zvati, još sam mlada! Zovi me imenom”, odvratila je Tihana prilično ljutito. “No, ma koliko da koristiš šminku i upisuješ tečajeve protiv starenja, godine ne možeš izbrisati,” odgovorio je Marko stisnutih zubi.
Napokon, javni bilježnik je ušao, pogledao nas sve pozorno i s noćnog ormarića uzeo fascikl s dokumentima. “Jeste li spremni da pročitam?” upitao je. Svi smo kimali glavom. Otvorio je fascikl, lice mu se zagonetno osmjehnulo, i započeo čitanje posljednje volje našeg oca, Adama. “Ostavio sam vam svima nasljedstvo, ali da biste ga dobili, morate ga pronaći. Kao dijete sam živio s roditeljima na selu, nismo imali puno, ali smo bili sretni i zajedno. U staroj kući nalazi se sef, tamo je sav novac, ali da biste ga otvorili, potrebno je pronaći ključ. Bilježnik će vam dati kartu i nadgledati da slijedite pravila. Sretno, dragi moji!”
Nastala je tišina, nitko nije mogao vjerovati da se otac i nakon smrti poigrava s nama. Prva se oglasila Tihana: “Moj suprug i ja idemo odmah u selo. Tko ide sa mnom?” Marko i ja smo uzdahnuli: “Mi se odričemo nasljedstva. Tata je uvijek volio zafrkavati, ima tu neka zamka i ne treba nam novac”, rekla je Markova mlađa sestra, Marijana.
Tihana, njezin muž i dio rodbine zaputili su se prema selu. Izazov za izazovom, ulazili su u štalu, tražili tragove po sijenu, puzali kroz blato. Selo je sve ostavilo svoje poslove da nas gleda kako se mučimo. Tihanina dizajnerska haljina u trenu je postala blatna i rasparana krpa. Nakon što su našli ključ i otvorili sef, svima su čeljusti ostale otvorene od iznenađenja. Unutra je bila bilješka i hrpa lizalica. “Novac sam darovao u humanitarne svrhe, a vama što vam pripada. Hvala što ste zabavili moje selo!”
