Znaš, pas je već bio ravnodušan prema svemu, kao da se spremao napustiti ovaj surovi svijet
Ivana je godinama živjela u maloj kućici na samom rubu sela. Kad bi netko rekao da je sama, njoj bi to bilo smiješno. Kako sama, molim vas lijepo? uvijek bi sa smiješkom odvratila. Ja imam veliku obitelj!
Žene iz sela bi joj dobronamjerno klimale glavom, a čim bi zaokrenula, razmijenile bi poglede i nježno prstom pokazale kraj sljepoočnice, kao da žele reći: kakva obitelj, nema ni muža ni djece, samo hrpa životinja… Ali upravo te šapice i krila bili su njeni najbliži. Nije ju zanimalo što misle oni koji drže životinje samo zbog koristi krava zbog mlijeka, kokoši zbog jaja, pas za sigurnost, mačka da hvata miševe. Ivana je u svojoj kući imala pet mačaka i četiri psa, a svi su spavali na toplom, nikad vani, što je susjedima bilo posve neshvatljivo.
No, čuđenje bi dijelili samo među sobom ionako su znali da prepirati se s malo luckastom Ivanom nema smisla. Na svako negodovanje ona bi se samo nasmijala: Ma hajde, dosta im je bilo ulice, sad im želim malo mira i topline doma.
Pet godina ranije njen svijet se srušio u jednom danu izgubila je i muža Tomislava i sina Marka. Vraćali su se s ribolova, kad im je na cesti iznenada izletio natovareni kamion… Kad se nakon tragedije malo oporavila, Ivana je shvatila da više ne može živjeti u stanu gdje ju je sve podsjećalo na voljene. Bilo joj je nepodnošljivo šetati istim ulicama, ulaziti u poznate trgovine i susretati suosjećajne poglede susjeda.
Nakon pola godine prodala je stan, pokupila mačku Zorku i odlučila započeti iznova kupila je malu kućicu na kraju sela. Ljeti je radila u vrtu, a zimi u menzi u obližnjem mjestu, da bi zaradila nešto kuna. Polako su stizali novi članovi: neki su lutali po željezničkoj stanici, neki u blizini menze, tražeći malo hrane i pažnje. Tako je skupila svoju obitelj stvorenja koja su nekad bila sama i zanemarena. Ivanino toplo srce liječilo je njihove stare rane, a oni su joj uzvraćali odanošću i ljubavlju.
Svi su jeli zajedno, iako joj ponekad nije bilo lako. Znaš kako to ide nekoliko puta obećala je sama sebi: gotovo, nema više novih životinja No, stigao je taj ožujak koji je podsjećao na hladan veljaču, vjetar je zavijao, snijeg zabijao po selu.
Te večeri Ivana je žurila uhvatiti zadnji autobus iz grada do sela. Pred njom su bila dva dana odmora, pa nakon posla je skoknula do trgovine i kupila hrpu hrane sebi i svojima, a nosila je i nešto hrane iz menze. Ruke su joj otpale od težine vrećica jedva je koračala, misleći samo kako će napokon doći kući na toplo. No, srce joj je bilo otpornije nego oči doslovno, par koraka do autobusa, zastala je i nekako se okrenula.
Ispod klupe ležao je pas. Gledao je pravo u Ivanu, ali pogled mu je bio tup, staklast. Snijeg mu je prekrio tijelo, već je dugo ležao tu. Ljudi su žurili pokraj, zabijeni u šalove, nitko nije zastajao. Pa tko ga je mogao samo ostaviti tako? proletjelo joj je glavom.
Nešto ju je steglo u grudima. Zaboravila je na autobus i sva svoja obećanja, ispustila je vrećice i prišla. Pas je polako trepnuo. Ajme meni, živ je! šapnula je s olakšanjem. Ajde, dođi draga moja
Nije se pomicao, ali ni opirao kad ga je polako izvlačila ispod klupe. Kao da mu je već svejedno spreman da ode daleko od svijeta punog boli…
Kasnije se nije mogla sjetiti kako je sve izvela nositi dvije teške vrećice i psa u rukama do autobusne stanice. Ušla je unutra, smjestila se u kut i počela ga grijati, trljajući šapice da se led malo otopi.
Hajde, mila moja, dođi k sebi… Dugačak je još put do kuće, nježno mu je šaptala. Bit ćeš nam peta pesekica, taman nam fališ za pravi broj.
Iz vrećice je izvadila pljeskavicu i pružila je promrzloj kujici. Najprije je nezainteresirano skrenula pogled, ali kad se ugrijala, kao da se predomislila pogled joj je zasjao, njuška zadrhtala i prihvatila je ponuđeno.
Nakon sat vremena, Ivana je već stajala s Lunom tako je nazvala psa uz cestu, nadajući se da će netko stati, jer je autobus odavno otišao. Od pojasa je napravila nekakvu uzicu, ali nije to ni trebalo Luna se sama držala uz njene noge. Srećom, nakon desetak minuta naišao je auto.
Hvala vam puno! rekla je Ivana. Ne brinite, stavit ću psa u krilo, neće ništa uprljati. Ma nema problema, uzvratio je vozač. Nek sjedne na sjedalo, vidim da joj treba malo topline.
Ali Luna se stisla uz Ivanu, cijelim tijelom treperila, i njih dvije su nekako stale zajedno na sjedištu. Tako mi je toplije, nasmiješila se Ivana.
Vozač je pojačao grijanje. Najveći dio vožnje su šutjeli; Ivana je gledala pahulje u svjetlu farova i nježno držala novu ljubimicu, a vozač je krišom bacao poglede na njen umorni, ali spokojan profil. Jasno mu je bilo pronašla ju je, spašava ju.
Kad su stigli ispred njene kuće, vozač je izašao, pomogao joj nositi vrećice. Snijeg se na kapiji nagomilao toliko da su je morali gurnuti skupa zahrđale šarke su popustile i kapija je pala na bok. Ma nema veze, odmahne Ivana. Ionako ju moram popraviti.
Iz kuće se začuo razigrani lavež i mijaukanje, a ona je pohitala prema vratima. Sva njena raznolika družina istrčala je do dvorišta. E pa družbo, evo nam i nove članice! pokazala je Lunu, koja je sramežljivo virila iza njezinih nogu.
Psi su veselo mahali repovima, gladno njuškali vrećice što ih je nosio vozač. A što smo vani na ovoj hladnoći, sjeti se Ivana. Uđite, ako ne bježite od ovolike ekipe. Možda čaj? Hvala, ali kasno je, odmahnu gost. Ti svoje nahrani, vidiš koliko su se zaželjeli.
Sutradan, oko podneva, Ivana je začula kucanje iz dvorišta. Navukla je jaknu i izašla a pred njom jučerašnji vozač, već popravlja kapiju s novim šarkama, oko njega alat. Dobar dan! pozdravio je. Ja sam vam kapiju pokvario, pa sam došao srediti. Zovem se Marin, a vi? Ivana
Njene šapaste i krznene mezimice opkoliše gosta, njuškajući i veselo mašući repovima. Marin je čučnuo da ih sve pomazi. Ivana, vi uđite unutra da se ne smrzavate. Ja ću brzo završiti, pa bih rado popio čaj s vama. Inače, torta vam je u autu. I još nešto fino za vašu veliku obiteljIvana je na trenutak zastala na pragu, pola nasmiješena, pola zbunjena. Ne sjeća se kada joj je zadnji put netko došao samo tako s šarkama, alatom i tortom. Vani su psi i mačke već prihvatili Marina kao svojega; Luna je nesigurno prišla i naslonila glavu na njegovo koljeno.
Evo, baš si i ti naša, prošaptala je Ivana i lagano dotakla Lunu po uhu, gledajući kako snijeg lagano pada po Marinu i leptirićima radosti u očima njenih mezimaca. I dok su svi zajedno ulazili u kuću, Ivana je shvatila da, koliko god da je srce jednom puklo, ono se može ponovno proširiti. Za još jedno krilo, još jednu šapu. Ili dva topla ljudska dlana.
Navečer, dok su sjedili za stolom, a oko njih su ležali sretni, uspavani psi i mačke, Marin joj je ispričao nešto o svom djetinjstvu, o izgubljenom psu, o selu iz kojeg i sam dolazi. Ivana se osmjehnula dok je ulijevala čaj: prvi put nakon dugo vremena nije osjećala onaj stari teret, već tiho, toplo uzbuđenje.
Luna je zaspala ispod njezinih nogu, spokojna kao da je napokon stigla kući.
Ivana je podigla šalicu i pogledala prema Marinu. Kažu ljudi da sam sama, tiho reče. A iz dana u dan, čini mi se, obitelj mi je sve veća.
Torta se hladila na prozoru, snijeg je zastirao sve tragove, ali u toj malenoj kući, pod krovom punim života, novi su tragovi već počinjali priču iz početka.
