Psu je već gotovo bilo svejedno, planirao je napustiti ovaj surovi svijet…

Znaš, pas je već bio ravnodušan prema svemu, kao da se spremao napustiti ovaj surovi svijet
Ivana je godinama živjela u maloj kućici na samom rubu sela. Kad bi netko rekao da je sama, njoj bi to bilo smiješno. Kako sama, molim vas lijepo? uvijek bi sa smiješkom odvratila. Ja imam veliku obitelj!
Žene iz sela bi joj dobronamjerno klimale glavom, a čim bi zaokrenula, razmijenile bi poglede i nježno prstom pokazale kraj sljepoočnice, kao da žele reći: kakva obitelj, nema ni muža ni djece, samo hrpa životinja… Ali upravo te šapice i krila bili su njeni najbliži. Nije ju zanimalo što misle oni koji drže životinje samo zbog koristi krava zbog mlijeka, kokoši zbog jaja, pas za sigurnost, mačka da hvata miševe. Ivana je u svojoj kući imala pet mačaka i četiri psa, a svi su spavali na toplom, nikad vani, što je susjedima bilo posve neshvatljivo.
No, čuđenje bi dijelili samo među sobom ionako su znali da prepirati se s malo luckastom Ivanom nema smisla. Na svako negodovanje ona bi se samo nasmijala: Ma hajde, dosta im je bilo ulice, sad im želim malo mira i topline doma.
Pet godina ranije njen svijet se srušio u jednom danu izgubila je i muža Tomislava i sina Marka. Vraćali su se s ribolova, kad im je na cesti iznenada izletio natovareni kamion… Kad se nakon tragedije malo oporavila, Ivana je shvatila da više ne može živjeti u stanu gdje ju je sve podsjećalo na voljene. Bilo joj je nepodnošljivo šetati istim ulicama, ulaziti u poznate trgovine i susretati suosjećajne poglede susjeda.
Nakon pola godine prodala je stan, pokupila mačku Zorku i odlučila započeti iznova kupila je malu kućicu na kraju sela. Ljeti je radila u vrtu, a zimi u menzi u obližnjem mjestu, da bi zaradila nešto kuna. Polako su stizali novi članovi: neki su lutali po željezničkoj stanici, neki u blizini menze, tražeći malo hrane i pažnje. Tako je skupila svoju obitelj stvorenja koja su nekad bila sama i zanemarena. Ivanino toplo srce liječilo je njihove stare rane, a oni su joj uzvraćali odanošću i ljubavlju.
Svi su jeli zajedno, iako joj ponekad nije bilo lako. Znaš kako to ide nekoliko puta obećala je sama sebi: gotovo, nema više novih životinja No, stigao je taj ožujak koji je podsjećao na hladan veljaču, vjetar je zavijao, snijeg zabijao po selu.
Te večeri Ivana je žurila uhvatiti zadnji autobus iz grada do sela. Pred njom su bila dva dana odmora, pa nakon posla je skoknula do trgovine i kupila hrpu hrane sebi i svojima, a nosila je i nešto hrane iz menze. Ruke su joj otpale od težine vrećica jedva je koračala, misleći samo kako će napokon doći kući na toplo. No, srce joj je bilo otpornije nego oči doslovno, par koraka do autobusa, zastala je i nekako se okrenula.
Ispod klupe ležao je pas. Gledao je pravo u Ivanu, ali pogled mu je bio tup, staklast. Snijeg mu je prekrio tijelo, već je dugo ležao tu. Ljudi su žurili pokraj, zabijeni u šalove, nitko nije zastajao. Pa tko ga je mogao samo ostaviti tako? proletjelo joj je glavom.
Nešto ju je steglo u grudima. Zaboravila je na autobus i sva svoja obećanja, ispustila je vrećice i prišla. Pas je polako trepnuo. Ajme meni, živ je! šapnula je s olakšanjem. Ajde, dođi draga moja
Nije se pomicao, ali ni opirao kad ga je polako izvlačila ispod klupe. Kao da mu je već svejedno spreman da ode daleko od svijeta punog boli…
Kasnije se nije mogla sjetiti kako je sve izvela nositi dvije teške vrećice i psa u rukama do autobusne stanice. Ušla je unutra, smjestila se u kut i počela ga grijati, trljajući šapice da se led malo otopi.
Hajde, mila moja, dođi k sebi… Dugačak je još put do kuće, nježno mu je šaptala. Bit ćeš nam peta pesekica, taman nam fališ za pravi broj.
Iz vrećice je izvadila pljeskavicu i pružila je promrzloj kujici. Najprije je nezainteresirano skrenula pogled, ali kad se ugrijala, kao da se predomislila pogled joj je zasjao, njuška zadrhtala i prihvatila je ponuđeno.
Nakon sat vremena, Ivana je već stajala s Lunom tako je nazvala psa uz cestu, nadajući se da će netko stati, jer je autobus odavno otišao. Od pojasa je napravila nekakvu uzicu, ali nije to ni trebalo Luna se sama držala uz njene noge. Srećom, nakon desetak minuta naišao je auto.
Hvala vam puno! rekla je Ivana. Ne brinite, stavit ću psa u krilo, neće ništa uprljati. Ma nema problema, uzvratio je vozač. Nek sjedne na sjedalo, vidim da joj treba malo topline.
Ali Luna se stisla uz Ivanu, cijelim tijelom treperila, i njih dvije su nekako stale zajedno na sjedištu. Tako mi je toplije, nasmiješila se Ivana.
Vozač je pojačao grijanje. Najveći dio vožnje su šutjeli; Ivana je gledala pahulje u svjetlu farova i nježno držala novu ljubimicu, a vozač je krišom bacao poglede na njen umorni, ali spokojan profil. Jasno mu je bilo pronašla ju je, spašava ju.
Kad su stigli ispred njene kuće, vozač je izašao, pomogao joj nositi vrećice. Snijeg se na kapiji nagomilao toliko da su je morali gurnuti skupa zahrđale šarke su popustile i kapija je pala na bok. Ma nema veze, odmahne Ivana. Ionako ju moram popraviti.
Iz kuće se začuo razigrani lavež i mijaukanje, a ona je pohitala prema vratima. Sva njena raznolika družina istrčala je do dvorišta. E pa družbo, evo nam i nove članice! pokazala je Lunu, koja je sramežljivo virila iza njezinih nogu.
Psi su veselo mahali repovima, gladno njuškali vrećice što ih je nosio vozač. A što smo vani na ovoj hladnoći, sjeti se Ivana. Uđite, ako ne bježite od ovolike ekipe. Možda čaj? Hvala, ali kasno je, odmahnu gost. Ti svoje nahrani, vidiš koliko su se zaželjeli.
Sutradan, oko podneva, Ivana je začula kucanje iz dvorišta. Navukla je jaknu i izašla a pred njom jučerašnji vozač, već popravlja kapiju s novim šarkama, oko njega alat. Dobar dan! pozdravio je. Ja sam vam kapiju pokvario, pa sam došao srediti. Zovem se Marin, a vi? Ivana
Njene šapaste i krznene mezimice opkoliše gosta, njuškajući i veselo mašući repovima. Marin je čučnuo da ih sve pomazi. Ivana, vi uđite unutra da se ne smrzavate. Ja ću brzo završiti, pa bih rado popio čaj s vama. Inače, torta vam je u autu. I još nešto fino za vašu veliku obiteljIvana je na trenutak zastala na pragu, pola nasmiješena, pola zbunjena. Ne sjeća se kada joj je zadnji put netko došao samo tako s šarkama, alatom i tortom. Vani su psi i mačke već prihvatili Marina kao svojega; Luna je nesigurno prišla i naslonila glavu na njegovo koljeno.
Evo, baš si i ti naša, prošaptala je Ivana i lagano dotakla Lunu po uhu, gledajući kako snijeg lagano pada po Marinu i leptirićima radosti u očima njenih mezimaca. I dok su svi zajedno ulazili u kuću, Ivana je shvatila da, koliko god da je srce jednom puklo, ono se može ponovno proširiti. Za još jedno krilo, još jednu šapu. Ili dva topla ljudska dlana.
Navečer, dok su sjedili za stolom, a oko njih su ležali sretni, uspavani psi i mačke, Marin joj je ispričao nešto o svom djetinjstvu, o izgubljenom psu, o selu iz kojeg i sam dolazi. Ivana se osmjehnula dok je ulijevala čaj: prvi put nakon dugo vremena nije osjećala onaj stari teret, već tiho, toplo uzbuđenje.
Luna je zaspala ispod njezinih nogu, spokojna kao da je napokon stigla kući.
Ivana je podigla šalicu i pogledala prema Marinu. Kažu ljudi da sam sama, tiho reče. A iz dana u dan, čini mi se, obitelj mi je sve veća.
Torta se hladila na prozoru, snijeg je zastirao sve tragove, ali u toj malenoj kući, pod krovom punim života, novi su tragovi već počinjali priču iz početka.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

1 × one =

Psu je već gotovo bilo svejedno, planirao je napustiti ovaj surovi svijet…
— Mătușă Allo! — a strigat Matei. — Cine v-a dat voie să țineți un lup în sat? Alla Ștefanovna a izbucnit în plâns amar când a văzut gardul dărâmat. De atâtea ori îl sprijinea cu scânduri și repara stâlpii putrezi, sperând că o să mai țină măcar până strânge niște bani din pensia ei mică. Dar nu a fost să fie! Gardul s-a prăbușit. De zece ani, Alla se descurca singură cu gospodăria, de când dragul ei soț, Petru Andrieș, s-a stins. Avea mâini de aur. Cât a fost el în viață, bătrânica nu avea nicio grijă. Petru era priceput la toate — tâmplar, dulgher. Le făcea el pe toate cu mâna lui, nu era nevoie să cheme meșteri. În sat, toți îl respectau pentru bunătatea și hărnicia lui. Au trăit împreună 40 de ani fericiți, doar o zi le-a lipsit până la jubileu. Casa lor îngrijită, grădina plină de roade, animalele bine ținute — toate acestea erau rodul muncii lor comune. Au avut un singur fiu — Egor, mândria și bucuria lor. Încă de mic era deprins cu munca, nu trebuia să-l roage să ajute. Când mama venea de la fermă, obosită, el reușea deja să taie lemne, să aducă apă, să aprindă soba și să adape animalele. Petru, venind de la lucru, se spăla și ieșea pe prispă să fumeze, câtă vreme soția pregătea cina. Seara se strângeau toți la masă, povestind întâmplările zilei. Erau fericiți. Timpul trecea, rămânând doar amintiri. Egor a crescut, a plecat la oraș, a făcut școală, a luat-o de soție pe o fată din capitală, Ludmila. S-au stabilit la București. La început, Egor venea acasă în concediu, apoi, la insistențele soției, își petreceau vacanțele în străinătate. Petru se supăra pe fiu, neînțelegând alegerile sale. — Unde obosește așa Egorașul nostru? Cred că Lia îi face capul calendar. Ce nevoie are el de atâtea călătorii? Tatăl se întrista, iar mama tânjea. Dar ce le rămânea de făcut? Să trăiască și să aștepte măcar o veste de la fiu. Apoi Petru s-a îmbolnăvit. Nu mai mânca, se stingea pe zi ce trecea. Doctorii i-au dat medicamente, apoi l-au trimis acasă să-și trăiască ultimele zile. Într-o primăvară, când natura se trezea din nou, Petru s-a dus. Egor a venit la înmormântare, a plâns cu amar, mustrându-se că nu l-a mai prins pe tată viu. A stat o săptămână la casa părintească, apoi a plecat la București. În zece ani, a scris mamei doar de trei ori. Alla a rămas singură. A vândut vaca și oile vecinilor. La ce-i mai trebuiau? Vacuța a stat mult la poarta mătușii Alla, ascultând cum bătrâna plânge amar. Alla se închidea în odaia din fund, își astupa urechile și plângea. Fără o mână de bărbat, gospodăria se ruina. Ba curgea acoperișul, ba scândurile din prispă cedau, ba pivnița se inunda… Bătrâna fugea cât putea, mai punea deoparte bani din pensie pentru vreun meșter, alteori se descurca singură — doar a crescut la sat, știa de toate. Așa trăia, cu greu de la o lună la alta, când a venit și alt necaz. Alla Ștefanovna s-a trezit cu vederea tot mai slabă, deși nu avusese probleme înainte. La magazinul din sat abia mai deslușea prețurile; câteva luni mai târziu, nu mai distingea nici firma de pe prăvălie. A venit asistenta medicală și a insistat să meargă la spital. — Alla Ștefanovna, vreți să orbiți? Vă operează și vedeți din nou! Dar bătrâna s-a temut de operație și a refuzat. Într-un an, aproape că a orbit. Totuși, nu se îngrijora prea tare. — Ce să fac cu lumina? De televizor doar ascult, prezentatorul citește știrile — asta pricep! Iar în casă mă descurc pe de rost. Uneori, însă, devenea neliniștită. Prin sat apăruseră oameni răi. Hoții dădeau târcoale caselor părăsite, furau tot ce nimereau. Alla ar fi vrut un câine bun, să sperie nedoriții cu lătratul și privirea lui hotărâtă. L-a întrebat pe Semen, vânătorul: — Nu știi dacă pădurarul are pui de câine? Mi-ar trebui măcar unul, mic. O să-l cresc eu… Semen, vânătorul satului, a privit-o curios: — Mătușă Allo, de ce-ți trebuie pui de laică? Sunt câini de pădure. Îți pot aduce un ciobănesc adevărat din oraș. — Ciobănescul cred că-i scump tare… — Nu-i mai scump decât banii, mătușă. — Atunci adu unul. Alla și-a numărat bănuții și a decis că o să-i ajungă pentru un câine bun. Dar Semen, om nestatornic, tot trăgea de timp. Mătușa Allo îl mustra, dar în sinea ei îl compătimea. Om singur, fără familie, numai cu sticla de băutură drept prietenă. Semen, de-o seamă cu fiul ei Egor, nu s-a desprins niciodată din sat. Îi era strâmt la oraș. Vânătoarea îi era patima. Dispărea cu zilele în pădure. Când nu era sezonul vânătorii, lucra pe la gospodării: săpa grădini, carpenta, repara câte-un scule. Banii primiți de la bătrâne îi cheltuia pe băutură. După fiecare chef, Semen mergea în pădure — umflat, bolnav, rușinat. După câteva zile apărea cu ciuperci, fructe, pește, conuri de pin. Le vindea ieftin, apoi iar cheltuia tot. El o mai ajuta și pe mătușa Allo la gospodărie — contra cost. Acum, cu gardul dărâmat, ea iar a apelat la el. — Cu câinele trebuie iar să aștept, — a oftat Alla Ștefanovna. — Trebuie să-i dau bani lui Semen pentru gard, dar am puțin. Semen a venit cu rucsacul plin nu doar cu unelte, ci și cu „ceva viu”. Zâmbind, o chemă pe mătușa Allo. — Ia uite pe cine ți-am adus. — A desfăcut rucsacul. Bătrâna s-a apropiat și a pipăit un căpșor blănos și mic. — Semene, chiar mi-ai adus un cățeluș? — s-a mirat ea. — Cel mai bun dintre cei buni. Ciobănesc pur sânge, mătușă. Cățeaua a început să scâncească să iasă din rucsac. Alla Ștefanovna s-a panicat: — Dar eu nu am bani destui! Abia de gard mi-ajung! — Nu pot să-l duc înapoi, mătușă! — a protestat Semen. — Știi tu câte mii am dat eu pe câinele ăsta? Ce să facă? S-a dus mătușa la magazin, unde vânzătoarea i-a dat cinci sticle de „tare” pe datorie și a trecut-o pe caiet. Până seara, Semen a terminat gardul. Alla l-a omenit cu mâncare bună și un pahar de băutură. Chefliul, voios, se bâțâia la masă, arătând spre cățelul care dormea la cuptor. — Să-l hrănești de două ori pe zi. Și ia-i lanț gros — va crește zdravăn și voinic. Eu mă pricep la câini! Așa a ajuns în casa Allei noul locatar — Tuzu. Bătrânica îl îndrăgea din suflet, iar el îi întorcea dragostea. Când ieșea afară să-l hrănească, Tuzu sărea fericit să-i lingă fața. Singurul necaz — câinele a crescut cât un vițel, dar n-a lătrat niciodată. Asta o supăra pe Alla Ștefanovna. — O, Semene! Hoțule! Mi-ai vândut un câine nepotrivit! Dar, la urma urmei, nu poți da afară o asemenea creatură blândă. Nu trebuia să latre. Doar că nici câinii vecinilor nu îndrăzneau să-l latre pe Tuzu, care în trei luni a crescut cât să-i ajungă la brâu stăpânei. Într-o zi a ajuns în sat Matei, vânătorul, să cumpere provizii pentru iarnă. Trecând pe lângă casa Allei Ștefanovna, s-a oprit în loc când l-a văzut pe Tuzu. — Mătușă Allo! — a strigat Matei. — Cine v-a dat voie să țineți un lup în sat? Alla și-a dus speriată mâinile la piept. — Doamne, ce proastă am fost! Șarlatanul Semen m-a păcălit! Spunea că e ciobănesc pur sânge… Matei i-a spus serios: — Mătușă, lasă-l în pădure! Altfel o să fie necaz. O lacrimă i-a țâșnit din ochi bătrânei. Greu îi era să se despartă de Tuzu! Bun, blând, chiar dacă era lup. Dar, în ultimul timp, devenise agitat, trăgea de lanț, voia-n libertate. Sătenii se temeau de el. Nu avea de ales. Matei l-a dus în pădure. Tuzu a dat din coadă și a dispărut printre copaci. Nu l-a mai văzut nimeni. Alla a tânjit mult după el și l-a blestemat pe Semen. Dar și Semen s-a căit, că-și dorise doar binele. Odată, hoinărind prin pădure, găsise urme de urs și un pui de lup orfan. I se făcuse milă și l-a adus acasă, gândindu-se că, după ce crește, va pleca singur în pădure. Între timp, îi va găsi Allei un câine adevărat. Dar Matei i-a dat planurile peste cap. Câteva zile Semen a tot ocolit casa ei, neîndrăznind să intre. Afară nămeții creșteau. Alla făcea focul ca să nu înghețe la noapte. Deodată, cineva a bătut în ușă. Bătrâna a deschis. În prag stătea un bărbat. — Seară bună, mătușă. Mă primiți să dorm aici? Mergeam în satul vecin și m-am rătăcit. — Cum te cheamă, dragă? Eu văd foarte slab. — Boris. Alla s-a încruntat. — Nu avem Borisi în sat… — Sunt nou, mătușă. Am cumpărat o casă de curând. Voiam să mă uit la ea, dar am rămas cu mașina în zăpadă. A trebuit să merg pe jos, și uite ce viscol… — Ai luat casa lui Danilă? Bărbatul a dat din cap. — Chiar așa. Alla l-a poftit înăuntru și a pus ceainicul pe foc. N-a văzut ce ochi lacomi arunca el asupra raftului unde țăranii de obicei țin banii și bijuteriile. Cât se învârtea bătrâna prin bucătărie, el a început să cotrobăie în dulap. Alla a auzit ușa scârțâind. — Ce faci acolo, Boris? — A fost reforma monetară! Vă scap de banii vechi. Bătrâna s-a încruntat. — Minciună. N-a fost nicio reformă! Cine ești tu? Bărbatul a scos cuțitul și i l-a pus la gât. — Taci, babă. Adu toți banii, aurul și mâncarea! Alla a înghețat de frică. Omul din fața ei era un răufăcător căutat de poliție. Acum soarta ei era pecetluită… Dar, tocmai atunci, ușa s-a izbit de perete și a intrat un lup uriaș, sărind pe tâlhar. Acesta a țipat, dar fularul gros l-a apărat de mușcături. Hoțul a scos cuțitul și l-a înjunghiat pe Tuzu în umăr. Lupul a sărit înapoi și, în acel moment, hoțul a fugit. Tocmai atunci venea Semen la casa Allei, să-și ceară iertare. În poartă l-a văzut pe tâlhar fugind cu cuțitul în mână, înjurând. Semen a intrat în casă; pe podea, Tuzu era plin de sânge. Semen a înțeles tot și a alergat la polițist. Tâlharul a fost prins. A primit o nouă condamnare. Iar Tuzu a ajuns eroul satului. Sătenii îi duceau de mâncare, îl salutau. Nu l-au mai legat, trăia în libertate, dar se întorcea mereu la mătușa Alla, venind cu Semen din vânătoare. Într-o zi au văzut la poartă un jeep negru. Cineva tăia lemne în curte. Era Egor, fiul Allei. Când l-a văzut pe vechiul cunoscut, l-a luat în brațe. Seara, toți stăteau la masă, iar Alla strălucea de fericire. Egor a convins-o să meargă la operație, să-și recapete vederea. — Ei, dacă așa trebuie… — s-a împăcat bătrâna. — Vara vine și nepotul, vreau să-l văd. Semene, ai grijă de casă și de Tuzu, bine? Semen a dat din cap. Tuzu s-a așezat lângă cuptor, fericit. Acolo îi era locul: lângă prieteni, acasă. Ca să nu ratați povești la fel de emoționante, urmăriți pagina noastră! Lăsați-ne gândurile, emoțiile și susțineți-ne cu aprecierile voastre.