Imam 26 godina, a moja supruga mi stalno govori da imam problem koji odbijam priznati.
Svaki put kad dam otkaz ili kad me otpuste, ponavlja mi isto.
Kaže da nije normalno što je najduže vrijeme koje sam proveo na poslu šest mjeseci.
I u pravu je.
Ponekad izdržim mjesec dana, nekad petnaest dana, ponekad ne dočekam ni kraj probnog roka.
Radio sam svašta održavanje, čišćenje, metenje ulica, pranje WC-a, nošenje robe po skladištima.
Uvijek počnem s voljom, ali već nakon nekoliko dana sve mi postane teško i tijelo, i glava.
Nije samo umor u pitanju.
Sram me je.
Završio sam jedanaest razreda i nikad se nisam vratio u školu.
Kad obučem prsluk, uzmem metlu ili kantu, osjećam kao da ne pripadam tamo.
Gledam kolege pomireni su s tim, rade bez prigovora a ja sebi u glavi govorim da to ne može biti moj život.
Počinjem kasniti, radim slabije, tražim izgovore da ne dođem.
I onda jednog dana, šef me pozove u ured i kaže mi da više ne dolazim.
Moja supruga ne razumije to.
Ona radi u trgovini već četiri godine.
Plaća je mala, ali je stabilna.
Svaki mjesec zna koliko kuna će dobiti.
Kad opet dođem bez posla, gleda me s ljutnjom i umorom u očima.
Kaže: “Nije posao problem, ti si.
Ne možeš izdržati ništa.” Ja joj odgovaram da ti poslovi nisu za mene, da sam rođen za nešto drugo, da nisam stvoren za čišćenje WC-a cijeli život.
Tada se još više razljuti.
Kaže mi da završim školu, naučim nešto, steknem kvalifikacije.
Nitko me neće zaposliti za “nešto drugo” bez diplome.
Obećam joj da ću to učiniti, ali mjeseci prolaze i ne upišem ništa.
Uvijek nađem izgovor nemam novaca, nemam vremena, učinit ću to kasnije.
Istina je da me strah vratiti se u školu kao odrasla osoba, sjediti pokraj mladih, osjećati se kao da zaostajem.
Kod kuće je to već rutina.
Svađamo se oko istih stvari.
Ona kaže da živim u snovima, da lijepo pričam, ali ništa ne radim.
Ja joj odgovaram da se ona samo pomirila, naučila preživljavati, a ne živjeti.
Ponekad se deremo jedan na drugog.
Ponekad ne pričamo danima.
Opet izlazim tražiti posao, sa zgužvanim životopisom u džepu, i vraćam se razočaran kad mi opet kažu: “Javit ćemo vam se.”
Najgore je što stvarno sanjam.
Sanjam o svom poslu, da ne ovisim o nikome, da se ne sramim svoje uniforme.
Sanjam da ustajem rano zbog nečega što je samo moje, a ne da dobijam naredbe.
Ali snovi ne plaćaju stanarinu i hranu.
A ona mi to svaki dan ponavlja.
Stvarno, imam li problem koji ne želim priznati ili samo imam pravo sanjati nešto veće?
