LJUBAV S GORČINOM PELINA
Njihova ljubav nije mirisala na ruže niti med, već na prašinu kamenih putova i slomljene stabljike pelina. Mještani su šaptali: ako se spoje, svijet će se rasuti; ako se razdvoje, šuma će izgorjeti.
Ljiljana je bila travarka treće generacije. Poznavala je šapat svake biljke, znala kako zaliječiti rane kojima ni vrijeme ne pomaže. Ruke su joj bile tople, a mirisale su uvijek na majčinu dušicu.
Stjepan je bio došljak. Čarobnjak čija moć nije dolazila iz zemlje, nego iz oštrih zapovijedi vjetrovima, kiši i suncu. Njegova magija bila je hladna kao voda iz Plitvičkih jezera, i oštra poput noža.
Našli su se jedne maglovite večeri, oboje tražeći istu stvar: vješticinu korijen koji cvate samo jednom u deset godina.
Ne diraj to, zarežala je Ljiljana, probijajući šutnju. Nije za tvoje pohlepne ruke, čarobnjače. Zemlja ga je dala za izliječenje, ne za tvoje tamne čarolije.
Izliječenje je samo odgoda, travarice, nasmijao se Stjepan bez okreta. Ja želim vidjeti samu bit stvari.
Nisu postali neprijatelji, ali ni prijatelji. Neka sila ih je vukla jedno drugome, protiv svakog razuma. Bila je to ljubav-suprotstavljanje, vječna borba stvaranja i vladanja.
Ona je donosila njemu šumski med i čajeve protiv nesanice kad bi njegova magija počela sagorijevati dušu. On bi ostavljao pred njezinim vratima rijetke kamenčiće, u kojima su svjetlucali zarobljeni svjetovi zvijezda, da joj noći ne budu preduge i tmurne.
Ali gorčina pelina uvijek je bila tu. Ljiljana je gledala kako Stjepan crpi moć iz ničega, i to ju je plašilo. Stjepan se ljutio na njezinu blagost, misleći da rasipa svoj dar na nezahvalne mještane.
Jednog dana, selo zadesi epidemija. Nije birala između dobrih i zlih.
Ljiljana je trošila zadnju snagu, preuzimajući groznicu u vlastite vene. A Stjepan po prvi put strahovao je ne za svijet, nego za nju.
Da bi je spasio morao je učiniti ono što je najviše prezirao darovao je svoju snagu zemlji, da ona nahrani iscrpljenu travaricu.
Kad je Ljiljana opet otvorila oči, Stjepan je stajao kraj prozora. Pramen njegova kose bio je sijed, a u rukama više nije bilo plamena.
Zašto? prošaptala je ona.
Pelin je gorak, Ljiljana, odgovorio je, gledajući kroz prozor. Ali bez te gorčine svaka slast je samo prašina. Izabrao sam tebe, a ne vječnost.
Ostali su živjeti sami, na rubu šume. Ona je liječila, a on učio slušati šapat biljaka koji je prije gušio svojom voljom. Ljubav im je ostala tvrda, hrapava i jaka, poput mirisa pelina pred zalazak. Nitko od njih nije poželio zamijeniti tu gorčinu za najslađi med.
Nastanili su se u staroj kući na samome kraju mjesta zvanog “Truli put” gdje nisu zalazili ni drvosječe ni znatiželjni jezici.
Stjepan, izgubivši moć prizivanja munja, otkrio je novi dar “osjećati metal”. Postao je kovač, ali ne običan; kovao je noževe koji se nisu tupili i potkove za sreću. Svaki udarac čekića odjekivao je nekadašnjom bijesom, pretvorenim u stvaranje. To je postala njegova sudbina.
Ljiljana je napravila mali vrt gdje su rasli otrovni kukuta i ljekoviti kadulja. Više se nije bojala Stjepanove tame, jer je znala najplodnija zemlja je crna.
Njihova ljubav nije bila “šećerna”. To je bio život dvoje jakih ljudi, koji su jedno drugome slagali poput dva granitna kamena.
Ponekad bi Stjepan iz navike pokušao “slomiti” teškoće svojom voljom. Kad bi suša prijetila uništiti vrt, satima je sjedio na pragu, stišćući šake, pokušavajući iz ničega dozvati kap kiše.
Prestani, tiho bi rekla Ljiljana, stavljajući mu ruku na rame. Zemlja nije robinja. Zamoli je, nemoj od nje zahtijevati.
Ne znam moliti, urlao bi.
Ali do večeri, zajedno bi nosili vodu iz dalekog izvora. U tom je bilo više magije nego u bilo kojoj čaroliji.
Često su ih posjećivale “sjene”. Ponekad bivši Stjepanovi učenici koji su ga htjeli vratiti među čarobnjake, ponekad bolesni koje Ljiljana nije mogla sama izliječiti.
Jednom ih je posjetio stari Stjepanov neprijatelj čarobnjak u crnom plaštu.
Nije došao ubiti, nego uzeti ono što Stjepan “duguje” magiji. Tražio je Ljiljanin glas u zamjenu za vraćanje Stjepanove moći.
Stjepan je pogledao svoje kovačke ruke, zatim u Ljiljanu, koja je u tom trenutku pripremala juhu od pelina. Nije tražila zaštitu, samo ga je gledala s beskrajnim povjerenjem.
Moć kupljena tišinom voljene osobe, nije moć, nego ropstvo, rekao je Stjepan.
Nije koristio magiju. Samo je uzeo svoj teški čekić i izašao pred vrata. Kažu, te noći šuma nije podrhtavala od bajalica, nego od ljudske, muške srdžbe kojom je branio svoj dom. Sjena je nestala.
Lijepo su ostarjeli. Ljiljanina kosa postala je bijela kao cvijet trešnje, a Stjepanova brada siva kao ohlađeni pepeo.
Pričaju da kad je došao njihov čas, nisu umrli odvojeno. Samo su otišli duboko u šumu u vrijeme cvjetanja pelina. Na tom mjestu danas stoje dva stabla: snažan hrast čiji korijeni dostižu rudnu žilu, i vitka vrba koja obavija njegov trup.
Ako putnik otkine list s te vrbe, osjetit će na usnama onu istu gorčinu gorčinu prave, neizmišljene ljubavi, jače od svake magije.
Danas, dok sjedim pod tim stablima, shvatio sam ljubav nije slatka. Najvrijednije u životu često nas peče i boli, ali nas uči čuti šapat zemlje i ljudi, čuti vlastito srce. Gorčina je ta koja nam daje snagu da živimo istinski, hrabro, i volimo bez ostatka.
