Danas se vraćam kući, i odmah mi je nešto bilo čudno. Nigdje nema Ane, moje žene, niti sinčića Ivora. Osjetio sam nelagodu nikad se nismo razdvajali bez najave. Odlučujem izaći i pitati susjedu Ružicu je li ih možda vidjela, kad eto, baš ona izlazi iz svoga stana, a u naručju drži mog Ivora.
Ružica mi, zbunjena, objašnjava da joj je Ana ostavila Ivora na čuvanju i otišla zbog nečega važnog. Nije rekla ništa više, samo je žurno otišla.
Imam iskustva oko bebe, ali u glavi su mi svakojake misli. Što se to moglo dogoditi da je tako naglo otišla? Unatoč zabrinutosti, zahvalan sam Ani što mi je ostavila malo hrane u mikrovalnoj.
Vrijeme prolazi, pola sata, sat, dvije, pet moja nervoza raste. Ne prestajem joj slati poruke i zvati na mobitel, ali uzalud Ana se ne javlja. Prolaze sati, osjećam sve veći grč u želucu. Ivor zaspi, ja sjedim pored njegova krevetića i čekam.
Tek što sam pomislio da više ne mogu, zvoni telefon. Skočim i javljam se, pitanjima obasipam Anu gdje je, što se dogodilo, zašto se ne javlja cijeli dan. Šuti, izbjegava odgovore, a onda tiho kaže kako se ne planira vraćati kući i da je odlučila da Ivor ostane sa mnom zauvijek.
Osjećam hladan znoj. Ostao sam bez riječi, sve mi se čini kao neka loša šala, ali Anin ton je ozbiljan. Sada me obuzima strah i tjeskoba od odgovornosti koja stoji preda mnom biti sada i otac i majka svome sinu. Unatoč svemu odlučujem, moram učiniti sve što mogu za njega. Ova noć mi se čini beskrajno duga, a u meni se prepliću briga i odluka da dam sve od sebe za Ivora.
Marko se vratio kući. Nigdje nije bilo njegove supruge. Ubrzo nakon toga pronašao je sina kod susjede…
