Svako jutro Tihana se budila uz zvukove kapljica što u snu padaju po prozoru, gledajući olovne oblake koji su prekrivali Zagreb kao pokrivač težak, hladan i nepomičan. Kiša je šaptala priče neizvjesnosti, a nebo se sklupčalo u sivilo, baš kako se osjećala nelagodno, punu mutnih slutnji.
Već treći tjedan zaredom njen muž Franjo pakirao je sportsku torbu i najavljivao:
Moram k roditeljima u Goricu, nisu najbolje, odoh na par dana.
Prvi put Tihana je riječi supruga prihvatila s razumijevanjem. Janja, njegova majka, nedavno je bila na operaciji žuči, a Stjepan, otac, žalio se na visoki tlak. Sa šezdeset i pet godina zdravlje može biti ćudljivo.
Naravno, idi rekla je. Pozdravi ih, reci da i ja brinem.
Franjo je odlazio u petak navečer, vraćao se u ponedjeljak rano ujutro. Dolazio bi umoran, šutljiv, kao da se vratio iz rudnika, a na Tihanina pitanja o zdravlju roditelja odgovarao kratko:
Bolje je, ali još su slabi.
Što točno muči mamu? pitala bi Tihana.
Sve je boli. Dob, odmahne rukom Franjo.
Drugi put epizoda se ponovila tjedan dana kasnije.
Opet loše? iznenadila se žena.
Mama je pala, modrica, tata je nervozan. Idem, objašnjavao je Franjo, spremajući čiste košulje u torbu.
Možda da i ja dođem? Pomognem oko nečega?
Nema potrebe. Već je tijesno. Ostani doma.
Tihana je pristala. U odnosima s Franinim roditeljima uvijek je čuvala distancu nisu bili bliski, razgovori su bili pristojni, ali bez topline. Janja je bila žena šutljiva, suzdržana, a Stjepan na svoj način pomalo zatvoren.
Treći izlazak dogodio se na sljedeći vikend.
Što je sad? upitala je Tihana, promatrajući kako Franjo sprema traperice i pletivo.
Stjepanu je baš loše. Tlak mu skače. Mama ne nalazi snagu.
Jeste li zvali doktora?
Jesmo. Znaš kakvi su ti kvartovski liječnici. Propisao tablete i otišao.
Franjo je govorio uvjerljivo, ali Tihana je u tonu osjetila neku ukočenost, kao da je scenarij vježbao pred ogledalom sve bez prave zabrinutosti.
Franjo, možda bi trebali u bolnicu? Ako je ozbiljno…
Ne žele. Strah ih je bolnica. Kažu da im je doma mirnije.
Zatvorio je torbu, poljubio je u obraz.
Ne brini. Vratit ću se brzo.
Tihanino nemir je s njim narastao. Počela je brojati kad je zadnji put razgovarala s Janjom. Bilo je to prije mjesec dana Janja je zvala čestitati imendan prijateljici. Bila je vesela, pričala o poslu, o vrtu; ni riječi o bolestima dapače, hvalila se rajčicama i zimskim planovima.
Čudno, šaptala je Tihana, gledajući jesenju kišu. Kad god je bolesna, uvijek bi javila.
Ponedjeljak. Franjo se vratio tmurniji nego ikad.
Kako su roditelji? pitala je žena.
Tati bolje. Mama još slaba.
Što je liječnik rekao?
Koji liječnik? mutno mu je promaknulo.
Pa onaj s kvarta. Rekao si da ste ga zvali.
Aha… Rekao je da promatramo. Ako bude gore, u bolnicu.
Franjo se presvukao i sjeo za kompjuter. Ništa nije vuklo na nastavak razgovora.
Kasnije, dok je Franjo bio pod tušem, Tihana je prvi put uzela njegov mobitel. Nije znala što traži ali nešto joj je šaputalo: pogledaj.
Ni traga pozivima roditeljima. Niti jedne veze s Janjom ni Stjepanom u zadnja dva tjedna.
Kako je moguće? šaptala je Tihana. Ako je tamo, nije ni zvao?
Obično, kad god bi Franjo išao kod svojih, roditelji bi barem jednom kontaktirali Tihanu. Ovaj put tišina.
Četvrta epizoda dogodila se opet u petak.
Ponovo roditelji? sumnjičavo je pitala Tihana.
Da. Mama ima temperaturu. Brinem se, sigurno je prehlada.
Franjo, mogu li ipak ići s tobom? Pomognem, skuham nešto…
Što će ti dodatne brige? brzo je odgovorio. I ovako ti je dosta posla.
Nije mi teško. To su tvoji, pa i moji roditelji.
Tihana, ostani. U kući je tijesno. I zarazit ćeš se.
Govorio je uvjerljivo, ali nije gledao Tihanu u oči. Spremao je stvari mučno, kao da ga progoni vozni red.
Koji vlak? pitala je.
Obični. U 19 h.
Hoćeš da te otpratim na kolodvor?
Nije potrebno. Sam ću otići.
Poljubio ju je i nestao. Tihana je ostala u tišini punoj nedovršenih rečenica i čudnih podudarnosti.
Subota jutro, misli u vrtlogu. Nije bilo pravedno optuživati bez dokaza, ali previše se toga nakupilo…
Zar sam sumnjičava supruga? grizla se Tihana. Možda stvarno roditelji boluju, a ja izmišljam problem?
Do podne, odluka je sazrela. Bolni roditelji rado bi vidjeli snahu Tihana će ispeći kolač, kupiti voće, spremiti poklone i iznenaditi ih.
Napravit ću iznenađenje, odlučila je. I Franju ću sigurno iznenaditi.
Kuhinja mirisala po tijestu, najdražem maminom receptu. Dok se kolač peče, Tihana je otišla po voće naranče, banane, sok.
Oko tri popodne sve je bilo spremno. Kolač se hladio, pokloni u vrećici, Tihana u najljepšoj haljini, lagano našminkana, kreće prema kolodvoru.
U vlakom je zamišljala Franju otvara vrata, vidi suprugu s kolačem, u poklon vrećici, zapanjeno trepće, pa se osmjehuje.
Tihana? Ti? začudit će se.
Došla sam vas posjetiti, provjeriti bolesne, reći će ona.
Vožnja do Gorice sat i pol. Janja i Stjepan žive u malom mjestu kraj Zagreba, u dvokatnici s vrtom. Franjo je tu odrastao, poznavao svaki kutak.
Tihana pritisne poznato zvono. Janja na vratima.
Tihana? iznenađeno. Što ti tu radiš?
Izgleda odlično. Rumenih obraza, jasnih očiju, bez traga bolesti. Sportska trenirka, uredan rep.
Janja, dobar dan, zbunjeno Tihana. Došla sam vas posjetiti. Franjo je rekao da ste bolesni.
Bolesni? Janja se nasmijala. Kakva bolest? Zdravi smo kao vepra! Odakle ti to?
Krv navre Tihani, srce brže kuca, vrećica s kolačem neugodna, teška.
Franjo… rekao je da vas njeguje, da ste slabi.
Njeguje nas? Janja odmahne glavom. Tihana, sina nismo vidjeli tjedan dana ako ne i više.
Iz kuće se oglasi Stjepan:
Janja, tko je došao?
Tihana! uzvikne Janja.
Stjepan izlazi u hodnik, sedamdesetak godina, sijed, snažan, radničke hlače, karirana košulja očito je bio u radionici.
Snaha! razveseli se Stjepan. Kako to da si tu? Rijetko svraćaš!
Gdje je Franjo? direktno pita Tihana.
Ne znam slegne Stjepan. Možda kod vas, možda na poslu?
Došao je kod vas, rekao je da ste bolesni.
Stjepan se pogleda s Janjom.
Tihana, mi smo zdravi. Franjo nije bio kod nas. Kad smo ga zadnji put vidjeli, Janja?
Na Ivanje, sjeti se Janja. U srpnju, na Stjepanov rođendan.
Tada. Od tad ni poziva, potvrdi Stjepan.
Tihana je osjetila da je pod njenim srcem sve propalo. Svaka Franina priča, svako detaljno objašnjenje laž. Čista laž.
Tihana, ti si blijeda. Dođi, sjedni, popij čaj, zabrinuto pozva Janja.
Hvala, ali moram ići, prošapće snaha.
Kako ići? Tek si došla! Kolač si donijela! ne odustaje Janja.
Drugi put, Tihana pruži vrećicu. Uživajte.
A gdje je Franjo? zbunjeno Stjepan. Zašto nije s tobom?
Ne znam, iskreno odgovara Tihana.
Janja i Stjepan prate snahu do kapije, zgledaju se zbunjeno. Tihana ide prema autobusnoj stanici, ne osjeća stopala.
Misli vrište gdje je Franjo vikende provodio? S kim? Zašto je roditelje koristio kao alibi? Koliko dugo laže?
Autobus do stanice pola sata. Tihana gleda prozore, krajolik jesenji, pokušava posložiti sve. Svaka “bolesna epizoda” sada izgleda groteskno, svako objašnjenje hladno kao metal.
Dok sam brinula za roditelje, on… nije završila misao.
U vlaku izvadi mobitel. Hoće zvati Franju predomisli se. Što pitati? Gdje si? S kim si? Zašto lažeš?
Bolje pričekati doma. Pogledati ga u oči, kad opet počne priču.
Kući je stigla oko osam navečer. Tišina, prazan stan. Sjela je na kauč i čekala.
Franjo je došao u ponedjeljak rano, kao uvijek. Ključevi, vrata otvara, ulazi umoran, izgubljen, iste sportske torbe.
Bok, promrmlja prolazeći u spavaću sobu. Kako vikend?
Dobro, mirno Tihana. A ti?
Teško. Roditelji su baš loše.
Da? Što ih točno muči?
Mama temperatura, tata cijelu noć mjerio tlak. Patili se.
Govori bez pogleda, slaže prljavo rublje, lijekove iz torbe.
Franjo, tiho Tihana. Pogledaj me.
Franjo podigne pogled. U očima mu je strah.
Gdje si bio ovih dana? direktno Tihana.
Kod roditelja. Rekao sam ti.
Tvoji roditelji su zdravi. Nisu te vidjeli tjedan dana.
Franjo zastane s košuljom u ruci.
O čemu govoriš?
Jučer sam išla. Željela pomoći bolesnima. Janja se smijala kad je čula za bolest.
Muž pobijeli.
Išla si kod njih? Zašto?
Zato što sam ti vjerovala. Mislila sam da stvarno brineš.
Tihana, ne možeš razumjeti…
Što ne mogu? prekine žena. Što me mjesec dana lažeš? Što koristiš roditelje kao izliku?
Nije to laž…
Što onda?
Tihana priđe bliže.
Franjo, s kim si proveo vikend?
Okrenuo se prema prozoru.
Ne mogu sada objasniti.
Ne možeš, ili ne želiš?
Tihana, vjeruj mi. Nije to kako ti misliš.
Kako mislim? hladno Tihana.
Pa… da imam nekoga. Drugu ženu.
Zar nije tako?
Franjo šuti. Šutnja traje, minute prolaze. Na kraju uzdahne.
Ima, tiho prizna Franjo.
Tihana kimne. Čudno, ni ljutnje, samo praznina i jasnoća.
Razumijem.
Nije ozbiljno! Jednostavno… desilo se…
Prije mjesec dana?
Ne, ranije. Nije znao kako reći.
Zato si lagao o bolesnim roditeljima?
Želio sam razmišljati. Shvatiti što hoću.
Jesi li shvatio?
Ponovo tišina.
Pitam: znaš li što hoćeš?
Ne znam, iskrenije nego ikad Franjo.
Ja znam, kaže Tihana. Želim nekoga kome mogu vjerovati. Tko ne skriva avanturu iza bolesnih roditelja.
Nije avantura…
Nazovi kako hoćeš. Rezultat je isti mjesec dana si lagao.
Odlazi u sobu, izvadi mali kovčeg iz ormara.
Što radiš? zabrine Franjo.
Pakiram se. Tihana stavlja najosnovnije stvari. Kod prijateljice ću, dok ne razjasnimo.
Što da raspravimo?
Ti svoje osjećaje, ja papire za razvod.
Tihana, nemoj brzati! Idemo razgovarati!
O čemu? zatvara kovčeg. O tvojim lažima? O tome kako sam brinula za tvoje zdrave roditelje?
Nisam ti želio nauditi…
Pa si ozlijedio još više.
Tihana uzima dokumente iz sefa, stavlja mobitel i punjač u torbu.
Ako želiš objasniti, nazovi. Sumnjam da ima opravdanja za mjesec laži.
A naš dom? Naša obitelj?
Obitelj je povjerenje, odgovori. Dom dijelimo preko odvjetnika.
Tihana stane kod vrata.
Pričekaj, zamoli Franjo. Možemo pokušati? Sve prekinem, počnemo iznova…
Od čega počnemo? Od tvoje nove laži o bolesnim roditeljima?
Neću više lagati. Obećavam.
Franjo, obećao si da ćeš biti vjeran muž. Vidiš kako je s obećanjima.
Tihana izlazi, zatvara vrata. Hodnikom odzvanja tišina, negdje gore sviraju klavirske note.
Van mora pada kiša, isti kao prvi dan kad je svega krenulo. Tihana podigne ovratnik, ode prema metrou.
Mobitel zvoni dok silazi u podzemlje. Franjo blinka na ekranu. Tihana odbije poziv, pospremi mobitel.
Odluka je donesena. Ne može živjeti s čovjekom koji mjesec dana koristi “bolesne roditelje” kao masku za prevaru. Povjerenje slomljeno, obitelj također.
Pred njom su odvjetnici, podjela imovine, novi život. Ali napokon život bez laži. Bez priča o bolesnim roditeljima i skrivanja iza drugih žena.
Vlak podzemne vozi Tihanu prema nepoznatom, ali iskrenom i poštenom životu.
