Jučer je mama izašla iz kuće kao i svaki drugi dan. Ujutro mi je poslala poruku da me pita jesam li doručkovala. Odgovorila sam joj: Jesam, čujemo se kasnije i nastavila raditi. Nije bila bolesna, nije išla u bolnicu, nije bilo brige, nije bilo rastanka. Potpuno običan dan. Jedan od onih dana za koje misliš da će proći bez ikakvih promjena.
U 16:00 zazvonio mi je nepoznat broj. Bila je to susjeda. Rekla mi je: Tvoja mama je imala nesreću. Upitala sam gdje je, i rekla mi je u kojoj je klinici. Otišla sam odmah. Rekli su mi da je pala na ulici, udarila glavu i nisu mogli ništa učiniti. Sve tako bez drame, bez posljednjih riječi.
Nije bilo posljednjih rečenica. Nije bilo zagrljaja. Nije bilo vremena da bilo što kažemo. Stajala sam i gledala u bijeli zid dok su mi objašnjavali papire, potpise, procedure. Nazvala sam braću drhtavim glasom i izgovorila najtežu rečenicu u životu: Mama je umrla.
Pravi šok nije bio u klinici. Bio je kad sam sama ušla u njezin stan da uzmem njene stvari. Otvorila sam ormar, unutra su još bile odjeće ostavljene za pranje. Njene sandale stajale su pokraj vrata, novčanik je visio na stolcu, kupovina je bila napola pospremljena. Sve je stalo u trenutku kad je život nestao.
Uzela sam jednu njezinu bluzu, spremala je u torbu i osjetila njezin miris sapuna. Ostala sam tako, s odjećom u rukama, nesposobna pomaknuti se. Sjela sam na krevet i dugo gledala u pod. Osjetila sam ljutnju.
A onda su došle sitnice koje najviše bole: broj koji biram iz navike, pa shvatim da više ne postoji; vraćam se s posla i nitko ne pita jesam li stigla sigurno; prolazim kraj njezine kuće a ne ulazim. Nitko te ne priprema za ovu tišinu.
Svi govore: Došlo je vrijeme, Bog zna zašto, Sad odmara. Ali ja ne osjećam mir, već prazninu. Osjećam da je otišla u jedan sasvim običan dan, bez dopuštenja, bez upozorenja, bez vremena da smiri moje srce.
I to najviše boli: što nije bilo zbogom. Bio je to iznenadan, hladan rez.
