Moj brat je šest godina stariji od mene. Prije tri godine oženio se i odlučio preseliti u stan svoje žene umjesto da živi s našim roditeljima. S obzirom na visoke najamnine u Zagrebu, to im je bila jedina moguća opcija. Ja sam tada bio oženjen već šest godina i imao sam dvoje djece: sina starog šest godina i kćerku od četiri. Moja supruga je iz Zagreba, pa smo tu i kupili mali stan na kredit, jer smo oboje radili pa smo si to mogli priuštiti.
Nedavno sam primio poruku od roditelja da dolaze moj brat, njegova žena i sin, i da očekuju da ih ugostim u svom stanu za tjedan dana. Bio sam sretan što ću vidjeti brata nakon toliko vremena, ali nisam ih mogao primiti nas četvero već živimo u jednosobnom stanu kao sardine.
Kao kroz maglu, sjećam se tog susreta na Glavnom kolodvoru svi smo plutali između tramvaja i velikih, šarenih torbi. Cijeli dan smo lutali Snježnim Prolazom, gledali crvene krovove i trgovačke golubove. Roditelji su opet zamolili da ih primim, opravdavajući to skupim životom u metropoli. Dok smo večerali u restoranu gdje su stolovi bili prekriveni plavim valovima, predložio sam da platim hotel, ali brat je postao siv, kao da je odjednom prekriven zagrebačkom maglom, inzistirajući da svi prespavaju kod mene.
Pokušavao sam predložiti druge mogućnosti: poznajem dobar hostel pokraj Botaničkog, ili možda iznajmiti apartman preko obiteljskih prijatelja. Odbili su sve kao da imam praznu torbu od smokava. Postalo mi je jasno da žele boraviti u Zagrebu na moj račun spavanje i hrane na moj teret, sve besplatno Ali ja znam da imam pravo reći ne; ipak je udobnost moje obitelji najvažnija. Moja supruga i djeca trebaju svoj mir, svoj san i kutak. Nisam nikome dužan krov nad glavom čak ni u ovom snovitom gradu, gdje se riječi pretvaraju u rijeke i ključevi od stana u ribu što šuti na dnu kade.
Moj brat i njegova obitelj htjeli su odsjesti u Zagrebu o mom trošku. Ipak sam im na vrijeme dao do znanja da se to neće dogoditi!
