Deset godina nakon što je napustila muža Mislava i dvije male kćeri jer nije htjela postati njegova njegovateljica nakon što je ostao vezan za invalidska kolica, Katarina se vratila pred nekadašnji obiteljski dom i zatražila financijsku pomoć. Nakon što ju je napustio i drugi muž, a ona ostala na rubu potpunog bankrota, pojavila se na vratima – izmijenjena, slomljena, s težinom godina na licu. Mislav, koji je sada sam podizao Vedranu i Jagodu, nevoljko ju je pustio unutra, iako je u zraku lebdio težak oblak neriješenih svađa. Djevojčice, kojima je tada bilo trinaest i deset godina, stajale su pokraj oca hladne i tihe, poput sjena koje pamte svaku riječ izgovorenu bez njih.
Večera je bila poslužena, ali se pretvorila u mučan obred, ispunjen usiljenim razgovorom i grubom stvarnošću života koji je Katarina ostavila iza sebe. Djevojčice, navikle na svoju svakodnevicu s Mislavom, odgovarale su na njezine pokušaje približavanja pristojnom, ali oprezno hladnom šutnjom. Katarina je sjedila u kući koja je bila sagrađena od sjećanja kojima ona nije pripadala. Bilo je jasno: bila je stranac koji pokušava naći mjesto u obitelji koja je odavno naučila živjeti bez nje.
Nakon večere, Mislav je iz ormara izvukao staru, pohabanu knjigu, zalijepljenu ljepljivom vrpcom, pod naslovom „Pustolovine male lisice“. To nije bila obična slikovnica; margine su bile ispisane njegovim rukopisom – bilješke o djevojčicama, njihovim uspjesima, strahovima, prvim koracima i godinama koje je Katarina preskočila. Prisilio ju je da je pročita kćerima, suočivši je s težinom svakodnevice i emocionalnim teretom djetinjstva kojega se odrekla.
Katarinim glas dok je čitala bio je slomljen, a djevojčice su je gledale kao da promatraju ženu iz tuđeg sna, poznatu samo sa starih fotografija. Taj ih je trenutak dotaknuo do suza. Kasniji razgovor donio je bolna pitanja i nagone djevojčice da je suoče s istinom, bez izgovora. Katarina je morala prihvatiti okrutnu stvarnost svojih odluka, povlačeći koprenu opravdanja. Priznala je da nije bila uz njih na rođendanima, da nije dijelila njihove strahove, ni rast, ni male pobjede.
Na kraju joj je Mislav dao dovoljno eura da ponovno stane na noge, ali joj je jasno stavio do znanja da to nije znak oprosta ni brisanja prošlosti. Pružio joj je knjigu kako bi dovršila priču koju je sama ostavila nedovršenu. Djevojčicama je to bila lekcija da suosjećanje ne znači i zaborav. Kad je Katarina otišla, obitelj je otvorila novo poglavlje, ostavljajući staru bol iza sebe i počinjući pisati sasvim novu priču, kao da se budi iz dugog, čudnog sna.
