Deset godina nakon što je Katica Lovrić napustila svog supruga Antuna i dvije male kćeri jer je odbila biti njegova njegovateljica nakon što je završio u invalidskim kolicima, vratila se u njihov bivši dom i zatražila novčanu pomoć. Nakon što ju je ostavio i drugi suprug, a ona se našla na rubu potpunog financijskog sloma, pojavila se na vratima – izmijenjena od tereta godina i iscrpljenosti. Antun, koji je sada sam podizao Dubravku i Sunčanu, nevoljko ju je pustio unutra, iako je u zraku visjela težina neriješenih odnosa. Djevojčice, trinaestogodišnjakinja i desetogodišnjakinja, stajale su pokraj oca hladno i šutke.
Večera je poslužena, no pretvorila se u neugodnu kušnju, punu usiljenih razgovora i bolne stvarnosti o životu koji je Katica ostavila za sobom. Djevojke, koje su dobro poznavale svakodnevicu uz Antuna, na njezine pokušaje približavanja odgovarale su pristojno, ali suzdržano. Katica je sjedila u domu koji je počivao na sjećanjima čiji ona nije bila dio. Situacija je bila jasna: bila je strankinja koja pokušava naći mjesto u obitelji koja je odavno naučila živjeti bez nje.
Nakon večere Antun je izvukao staru, iznošenu i ljepljivom trakom zalijepljenu knjigu bajki pod nazivom „Pustolovine male lisice“. To nije bila obična dječja knjiga; njezine su margine bile pune njegovih rukom pisanih bilješki o najvažnijim životnim trenucima djevojčica, o uspjesima i teškoćama – o svim onim godinama koje je Katica provela ne budući uz njih. Natjerao ju je da je pročita kćerima, suočivši je tako s pravim teretom svakodnevice i emocionalnom težinom djetinjstva kojeg se sama odrekla.
Dok je Katica čitala, glas joj je drhtao, a djevojke su pozorno promatrale ženu koju su dotad poznavale samo sa starih fotografija. Taj ih je trenutak ganuo do suza, a kasniji razgovor omogućio im je da postave bolna pitanja i natjeraju majku da se suoči s istinom bez ikakvih isprika za svoj odlazak. Katica je morala prihvatiti bolnu stvarnost svojih odluka iz prošlosti, ne skrivajući se više iza opravdanja, te je priznala da nije bila uz njih na rođendanima, da nije dijelila njihove strahove, doživljaje i trenutke odrastanja.
Na kraju joj je Antun dao dovoljno eura da se ponovno postavi na noge, no jasno joj je dao do znanja da to nije znak oprosta ni brisanja prošlosti. Dao joj je knjigu da napokon dovrši priču koju je sama ostavila na pola, a kćeri je poučio da je suosjećanje važno, ali da ono ne znači da se mora poreći stara bol. Kad je Katica otišla, obitelj je okrenula novu stranicu života, ostavila staru bolnu priču za sobom i počela stvarati sasvim novu pripovijest.
