— Razumiješ, Dubravka, s tobom mi je kao sa starom, udobnom sofom. Udobno je, sigurno, ali nema uzbuđenja. A Mislava — to su štikle. Iskra. Život.
Tomislav Kovač to je rekao u hodniku našeg stana u Zagrebu, držeći moj kofer. Onaj sivi, tvrdi, kupljen u Splitu nakon službenog puta, kad sam prvi put dobila toliki bonus u eurima da sam sebi mogla priuštiti stvar ne iz potrebe, nego iz ponosa.
Svoj kofer, dakako, nije mogao naći. Tijekom petnaest godina braka Tomislav neprestano nešto nije nalazio: čarape, dokumente, odvijač, odgovornost.
Sad je našao Mislavu.
Bilo joj je dvadeset sedam godina. Petnaest godina mlađa od njega. Dovoljno mlada da njegovu nezrelost zamijeni za slobodu.
Promatrala sam ga: četrdesetdvogodišnjak, s rijeđom kosom, trbuščićem, u džemperu koji sam mu kupila za Božić. I stajao je preda mnom kao da je junak velike drame, a ne čovjek koji izlazi iz kuće s tuđim koferom.
— Tomislave — rekla sam mirno — stara sofa drži čovjeka kad je umoran. Štikle su lijepe dok ne moraš po kaldrmi starog grada.
On se čak razveselio.
— Eto. To si ti. Uvijek odgovoriš pametno. Točno. Logično. Umoran sam od logike. Želim osjećaj. Mislava se smije kad joj je zabavno. Plače dok gleda film. Zna usred noći reći: idemo na more.
— A što ja, po tvom mišljenju, želim?
— Ti želiš da računi budu plaćeni, da suđe bude na mjestu, da se vraćam na vrijeme. Ti nisi žena, Dubravka. Ti si sustav.
Šutjela sam.
Ne zato što nisam imala što reći. Nego zato što sam u tom trenutku prvi put vidjela njega bez ljubavne magle. Čovjeka koji je petnaest godina koristio moj red, moj rad, moj novac, moju sposobnost da sve rastegnem — i sada je sve to nazivao dosadom.
— Zna li Mislava za tvoje dugove?
Tomislav se ukočio.
— Kakve dugove?
— Leasing za auto. Kreditnu karticu. Novac koji još duguješ bratu nakon svoje “sjajne investicije” u prijateljev posao. U novom životu nema dugova?
— To su naše zajedničke stvari.
— Ne. Auto je na tvoje ime. Kartica je tvoja. Brat je tvoj. A stan u kojem stojiš s mojim koferom je moj. Kupljen prije braka. Mojim novcem. Sjećaš se kako si se tada smijao da previše radim za zidove?
Zašutio je.
— Zato spusti kofer. Dat ću ti vreću za smeće. Veliku. Za tvoje stvari bit će dovoljna.
— Okrutna si.
— Ne. Napokon sam jasna.
Vrata su se zatvorila u 21:34. Sjećam se jer je sat pećnice svijetlio ravno pred mojim očima.
Stajala sam u hodniku minutu. Zatim sam otišla u kuhinju, natočila si crnog vina koje Tomislav nije volio jer mu je bilo “prekiselo”, i sjela kraj prozora.
Čekala sam suze.
Čak sam pripremila i maramice. Položila sam ih na sofu, kao da tuga mora doći po rasporedu.
Ali suze nisu došle.
Došlo je olakšanje.
Nakon tjedan dana plakala sam. Ne zbog Tomislava. Zbog sebe. Zbog žene koja je u mladosti htjela pisati, putovati, učiti fotografiju, ali je odabrala financije jer “treba ozbiljno zanimanje”. Za sve trenutke kad sam prešutjela svoje želje da u kući bude mirnije. Za to što sam neprimjetno postala udobna za sve oko sebe.
Isplakala sam se. Umila sam se. I otišla na posao.
Bila sam financijska direktorica u građevinskoj tvrtki. Tomislav je znao da dobro zarađujem, ali nikad nije pitao koliko. Moju štedljivost nazivao je “ženskom tjeskobom”. Ta tjeskoba platila je renoviranje, godišnje odmore, lijekove njegovoj majci, novi televizor i ne jedan njegov “privremeni” problem.
On je radio kao voditelj prodaje. Zarađivao je pristojno, ali je živio kao da je sutra samo teorija. Plaćao je internet i u šali govorio:
— Barem sam u nečemu glava obitelji.
Moja je ušteđevina bila odvojena. Mislio je da je to “moj jastuk za crne dane”. Nije znao da je taj jastuk dovoljno velik da njegov odlazak ne bude financijska katastrofa. Nije znao ni za malu vikendicu u Vrani, formalno upisanu na ime moje majke.
Prvu poruku dobila sam nakon tri dana.
“Gdje su dokumenti za moj auto?”
“U ladici. U istoj u kojoj su oduvijek.”
“Mogu doći?”
“Ne. Dokumente ću ostaviti zaštitaru.”
Nakon dva tjedna:
“Trebam uzeti zimsku odjeću.”
“Stavit ću ih u kutije.”
“Nećeš me ni pustiti unutra?”
“Sofa više ne prima posjetitelje.”
Na društvenim mrežama Mislava je objavljivala fotografije: kavu, koktele, citate o hrabrosti življenja. Tomislav je na njima izgledao malo prenapeto, u novim tenisicama i s osmijehom koji je više molio za potvrdu nego što je odavao sreću.
Nakon mjesec dana nazvao je.
— Možemo li popričati?
— U kafiću kraj zgrade.
Došao je umoran. Bez sjaja. Bez scene.
— Je li Mislava otišla? — upitala sam.
Podigao je pogled.
— Kako znaš?
— Štikle su često lijepe dok ne ugledaju račune.
Nije se ni naljutio.
— Rekla je da nisam ono što je očekivala.
— A što si ti očekivao da budeš?
Duga stanka.
— Mlađi.
Gotovo mi ga je bilo žao.
— Nije uspjelo?
— Nije. Ispostavilo se da sam četrdesetdvogodišnjak s dugovima i navikom čekanja da netko uredi život umjesto mene.
To je bila prva iskrena rečenica nakon dugo vremena.
— Nisam te cijenio — rekao je.
— Nisi.
— Sve si držala.
— A ti si to zvao sustavom.
Kimnuo je.
— Je li moguće vratiti se?
Pogledala sam ga i osjetila čudan mir.
— Potpuno?
— Tomislave, nisi izašao iz zatvora. Izašao si iz doma koji sam ja držala na svojim leđima. I meni ga više ne treba držati zbog tebe.
Razvod je bio brz. Uzeo je auto, dugove, kutije s odjećom i spoznaju da se mladost ne može dobiti vezom.
Ja sam zadržala stan, mir i svoj život.
Ljeti sam otišla sama u Nin. Sjedila sam uz lagunu, jela dimljenu ribu, šetala bosa po pijesku. Kupila sam lijepe štikle, obula ih za večeru i nakon sat vremena preobula se u udobne sandale.
Smijala sam se sama sebi.
Jer napokon sam shvatila: ne moram biti ni sofa ni štikle.
Mogu biti osoba kojoj je dobro u vlastitom životu.
Godinu dana kasnije Tomislav mi je napisao:
“Nedostaje mi dom.”
Odgovorila sam:
“Nedostaje ti kako sam ga ja stvarala.”
Više nije pisao.
Te večeri kad je otišao s mojim koferom, mislio je da ostavlja udoban predmet zbog stvarnoga života.
A zapravo je jednostavno ostavio ženu koja se napokon sjetila da ona nije namještaj, nego cijeli dom.
