E, da ti iskreno kažem – ljut sam na svoju mamu. Stvar je u tome što kad je tata Ivan našao drugu, mama Mara je ponosno otišla. Uopće nije branila naše interese. Po meni, ako je on prevario, mama je trebala tražiti stan i lovu od njega. Umjesto toga, završili smo u sobiću, u užasnim uvjetima. Znalo se dogoditi da smo prosili krumpir kod susjeda jer jednostavno nismo imali što jesti.
Mama je oduvijek imala previše mekan karakter. Uvijek je svima popuštala, nikad nije štitila svoje interese. Nisam to mogao shvatiti. Kad sam imao 12 godina, baka je umrla i tetka Mira je uzela njezinu kuću, a mama se nije ni bunila, iako nismo imali gdje živjeti.
Zato sam sa 15 godina rado napustio dom i otišao u strukovnu školu u Rijeku. Kasnije sam upisao fakultet i već na drugoj godini s kolegom sam otvorio servis za popravak računala. Imali smo sreće – bili smo prvi. Prošlo je deset godina, sad imamo dva servisa i tri dućana. Iako smo sa ženom živjeli u iznajmljenom stanu, prvo sam kupio stan mami. Moja Ankica se užasno uvrijedila.
“Kako možeš tako? Tvoja mama je imala cijeli život da si zaradi stan.”
“Ona nije takva, nije mogla ni za cipele skupiti.”
“Pa je li to naš problem?”
“Neka bude, ali to je moja mama.”
Ilustrativna fotografija. Slika nije dokumentarni dokaz opisane situacije.
S vremenom sam ipak kupio malu kuću. Rodilo nam se dvoje djece. Život se sredio. Ali mami sam uvijek pomagao. Čak sam joj napravio karticu na koju sam svaki mjesec stavljao po 500 eura.
No jednom sam primijetio da novac s kartice brzo nestaje. Otišao sam do mame i vidio da nema što jesti.
“Gdje su pare? Na što si ih potrošila?”
“Znaš kakve su sad cijene. I lijekovi, režije.”
Ako vas je zainteresirala ova priča – potražite više dirljivih i životnih priča na linku – https://t.me/+Wi4_EbzXw7Q5M2Zi
Nisam joj vjerovao. Odlučio sam je pratiti. Kad sam sljedeći put stavio novac, mama ih je odmah podigla. Otišao sam do nje da vidim što je kupila. Ali hladnjak je opet bio prazan.
“Mama, što si kupila?”
“Sine, vidi, ovako. Nećak Jure ima problema, sestra Mira se žali, traži pomoć, a ja ne mogu odbiti.”
“Mama, pa iskorištavaju te! Jure mi je sam rekao da gradi kuću. Ne namjeravam ga sponzorirati dok ti nemaš što jesti.”
Ljut sam se vratio kući i ispričao sve ženi. Onda je ona savjetovala.
“Dosta si učinio za mamu. Nemoj joj više davati ni kune. Ako treba – kupi namirnice i donesi, ili lijekove koji su potrebni.”
Sljedećeg dana sam uzeo mami karticu. Uvrijedila se, rekla da imam puno para i da se rodbini ne smije odbijati. Ali ja se ne slažem s tim.
Što misliš, jesam li dobro postupio ili ne?
Više zanimljivih životnih priča ovdje – https://t.me/+xOpeSMR55r5hZTIyI sad, kad god odem kod mame, vidim da je naučila cijeniti ono što joj kupim, iako se i dalje ponekad ljutim na nju zbog svega što je propustila.
