— Pa što će vam to, mama?…
Otkad sam se vratila iz Italije, samo to i čujem. Ta me rečenica prati hodnikom, odzvanja uz jutarnju kavu, lebdi zrakom kad god sjedimo zajedno u dnevnom boravku.
— Pa što će vam to, mama?
Isprva nisam obraćala pažnju. Mislila sam, kći se samo brine. Možda joj se čini da sam umorna nakon dugog puta, ili me želi poštedjeti nepotrebne muke. Ali s vremenom sam shvatila: iza tih riječi ne krije se briga. Bilo je tu nešto drugo — neko čudno, tiho uvjerenje da je moj vlastiti život već gotov, i da bih sada trebala samo mirno postojati u pozadini njihove obiteljske sreće.
Dvadeset godina radila sam u Italiji. Dvadeset godina tuđeg doma, njege starijih signora, noćnih smjena, tuđeg jezika i vječne čežnje za domom. Kući sam dolazila rijetko. Tako mi je život donio. Rano sam ostala udovica, vući dijete na malu plaću u selu bilo je nemoguće, pa sam se odvažila na taj korak. A tamo, u Italiji, nakon nekoliko godina upoznala sam dobrog čovjeka, Marcella. Proživjeli smo zajedno mnogo godina u slogu i poštovanju. Ne vidim u tome ništa sramotno, iako su neke susjede po selu šaputale iza leđa. Svatko ima svoju sudbinu. Kad je Marcella nestalo, kuća je pripala njegovoj rodbini, a ja sam osjetila da je gotovo — moja je misija tamo završena. Došlo je vrijeme za povratak kući.
Tijekom tih godina zaradila sam za veliku, lijepu kuću ovdje, u Hrvatskoj. Pomogla sam svojoj kćeri Ivani, zetu Ivanu, unucima. Kupila sam im automobile, a starijoj unuci Maji — poseban stan u gradu, jer se uskoro udaje. Nikad nisam brojala koliko sam tisuća kuna poslala tijekom tih dvadeset godina. Ako im je nešto trebalo — za školu, za popravak, za novi namještaj ili za odmor — nisam ni pitala: “Pa što će vam to?” Htjeli su — kupovali su. Sanjali su — pomagala sam. Bila sam sretna što to mogu, što se moji gastarbajterski žuljevi pretvaraju u njihovu udobnost.
Sada imam šezdeset sedam godina. Ali, iskreno, osjećam se puno mlađom. U Italiji sam navikla da žene mojih godina idu u kafiće, kupuju šarene šalove, rade frizure i putuju. Volim se lijepo odijevati, volim pokret, volim život. I nikako ne mislim da u mojim godinama treba samo sjediti ispred televizora, plesti čarape i čekati da prođe još jedan dan.
Sve je počelo sunčanog svibanjskog jutra. Sjedile smo na terasi moje novoizgrađene kuće. Ivana je pila kavu, a ja sam promatrala cestu kroz ogradu. Uokolo su cvjetale trešnje, zrak je bio tako čist da se htjelo disati punim plućima.
— Ivana, — rekla sam, stavljajući šalicu na stol. — Razmišljala sam… Mislim se prijaviti na tečaj vožnje.
Kći se zagrcnula kavom. Spustila je šalicu, obrisala usne i pogledala me kao da sam tražila da odletim u svemir.
— Što ste smislili, mama? Kakav tečaj?
— Običan, za vozačku dozvolu. Želim naučiti voziti. Odvojila sam malo kuna baš za sebe. Ne za djecu, ne za neki crni dan, nego za svoj vlastiti život. Želim kupiti mali automobil, s automatikom, da sama mogu otići u općinu ili u županijski centar kad zatreba. Živimo na selu, autobusi voze tri puta dnevno. A ovisiti o nekome nikad nisam voljela.
Ivana se iznenada glasno i uvredljivo nasmijala.
— Pa što će vam to, mama? U vašim godinama još i automobili? Jeste li razmišljali o svojim reakcijama? O prometnim znakovima? Pa vas će na prvom raskrižju zatrubiti! Što će vam nepotrebna gnjavaža i stres? Ako trebate negdje otići — recite Ivanu, mi ćemo vas odvesti. Ili pozovite taksi. Ne izmišljajte gluposti, sjedite mirno.
Njezin je smijeh bio tako samouvjeren, a riječi tako bezuvjetne, da mi se nešto steglo iznutra. Sjetila sam se kako u Rimu žene starije od sedamdeset mirno vrte upravljač svojih malih Fiata i parkiraju na uskim ulicama. Ali nisam se htjela prepirati.
— Pa, možda si u pravu… — tiho sam rekla.
I… odustala sam. Svoje sam snove sakrila duboko u ladicu, tješeći se da se kći samo brine za moju sigurnost.
Prošao je mjesec dana. U posjet mi je došla susjeda Kata. Mi smo vršnjakinje, odrasle smo zajedno. Kata nikad nije bila na gastarbajtu ni u inozemstvu — cijeli je život radila u mjesnoj školi. Ali njezina su djeca izrasla u dobre ljude i ove su joj godine poklonila novac za odmor i liječenje.
— Maro! — s vrata je zacvrkutala Kata, oči su joj sjale od radosti. — Djeca su mi kupili aranžman u Daruvaru! Na dva tjedna! Tamo je tako lijepo lječilište, pit ću vodu, raditi procedure, liječiti leđa. Pođi sa mnom! Zajedno će nam biti veselije. Ti imaš novaca, kupit ćeš si aranžman na licu mjesta. Prošetat ćemo, odmoriti se od svega.
Nešto je poskočilo u meni od iščekivanja avanture. Napokon odmor! Ne posao, ne čišćenje, nego pravi odmor u hrvatskom lječilištu.
— Oj, Kato, to je ideja! — obradovala sam se. — Imam svoj novac. Sad ću se posavjetovati s Ivanom, spakirati stvari — i idemo!
Navečer, kad je Ivana došla donijeti mi svježeg mlijeka, podijelila sam s njom svoje planove.
— Ivana, Kata me zove u Daruvar. Na dva tjedna u lječilište. Odlučna sam otići, malo popraviti zdravlje, prošetati se.
Kći je uzdahnula, stavila bocu na stol i naslonila se rukama na bokove. Na licu joj se opet pojavio taj poznati izraz nezadovoljstva.
— Pa što će vam to, mama? Što ste vi u tom Daruvaru vidjeli? Obična voda, gomila ljudi, stari objekti. Samo ćete uzalud potrošiti novac. Bolje bi vam bilo sjediti kod kuće, mi bismo vam unuke dovezli za vikend, na svjež zrak. A Ivan kaže da treba popraviti krov na našoj garaži, mislili smo od vas malo posuditi, a vi se spremate na neka lječilišta…
Gledala sam je i nisam znala što reći. Kata, koja je brojila svaku kunu od mirovine, ide, jer su je djeca blagoslovila i razveselila. A ja, koja sam cijeloj obitelji osigurala krov i kotače, trebam sjediti kod kuće i čuvati unuke, jer je moj novac opet potreban za tuđi krov.
Ali nisam se htjela svađati. Ja sam majka. Navikla sam popuštati.
— Dobro, Ivana. Ne viči. Razmislit ću, — opet sam prešutjela, a sljedećeg sam dana Katini izmislila priču o tome kako su me navodno zaboljela koljena i kako neću nikamo ići.
Ali najviše me pogodila sasvim druga priča. Ona je bila kap koja je prelila čašu mog gastarbajterskog strpljenja.
Tjedan dana kasnije otišle smo s Ivanom na veliku tržnicu u županijski centar. Trebala je kupiti neke stvari za djecu za školu, a ja sam samo išla u društvu. Vrijeme je bilo prekrasno, puno ljudi, uokolo galama, jarke boje.
I eto, u tekstilnom redu stala sam kao ukopana.
U izlogu jedne trgovine visjela je — nevjerojatno lijepa vezena košulja. Bijelo, kvalitetno platno, a na njemu bogat, gust ornament, izvezen glatkim vezom. Konci su se na suncu prelijevali u tonovima tamnocrvene, nježno ružičaste i zlatne. Nije to bila samo stvar, bila je to prava umjetnost. Srce mi je zastalo od te ljepote.
— Ivana, vidi kakva košulja… — šapnula sam.
— Ma, košulja kao košulja, — ravnodušno je bacila kći, zavirujući u mobitel. — Idemo dalje, moramo još obići obućarski red.
— Ne, čekaj. Želim je isprobati.
Ušla sam u trgovinu. Prodavačica, simpatična žena, sa smiješkom je skinula košulju s manekena i pružila mi je. Kad sam je obukla i prišla velikom zrcalu, zastao mi je dah. Stajala je savršeno, kao da su je baš za mene šili. Lice mi je odmah osvježilo, oči zaiskrile. U toj sam se košulji ponovno osjetila onom lijepom, mladom Marom kakva sam nekad bila.
— Koliko stoji? — upitala sam prodavačicu, već znajući da je ne želim skinuti.
— Pet tisuća kuna, gospođo. Rukotvorina, vrlo kvalitetni konci i tkanina.
Pet tisuća kuna. U tom trenutku to je bio sasvim podnošljiv iznos za mene, s obzirom na moje talijanske ušteđevine. Otvorila sam torbicu i već izvukla novčanik.
U tom je trenutku u kabinu za probu provirila Ivana. Ugledavši cijenu na etiketi koju je držala prodavačica, zamalo nije vrisnula. Zgrabila me za lakat i zasiktala mi na uho:
— Pa što ste vi, mama?! To je jako skupo! Pet tisuća za neku košulju? Gdje ćete u njoj ići — na disko? Idemo odavde, pokazat ću vam u drugom redu jeftinije, tamo po osamsto kuna vise iste, kineske, strojno vezene. Ništa nisu gore!
Doslovce me povukla za ruku prema izlazu. Prodavačica je samo tužno uzdahnula, uzela košulju, a meni je bilo tako sramotno i gorko da su mi na oči navrle suze.
Ivana me vodila u drugi red, emotivno mi pričajući o štednji i cijenama plina. Tamo su doista bile košulje. Puno košulja. Ali nisu bile to. Bile su umjetne, kratke, bez duše. Gledala sam ih i shvaćala: ne želim jeftiniju. Ne želim kupiti stvar samo zato što se nekome čini da više ne vrijedim trošiti novac na sebe. Imam šezdeset sedam godina i imam pravo na onu stvar koja mi se sviđa!
Prvi put nakon dugo vremena otrgnula sam svoj lakat iz njezine ruke i rekla vrlo odlučno:
— Ne, Ivana. Neću kupovati te jeftinije stvari. Kupit ću baš onu, prvu košulju.
Kći je stala, lice joj se izdužilo od iznenađenja, a zatim se nalilo uvredom.
— Pa onda znate što, mama? Radite što hoćete! Bacajte novac u vjetar, ako vam nema kud! — naglo se okrenula i otišla prema autobusnoj stanici.
Kući smo se vozile šuteći. Ivana se okrenula prema prozoru i demonstrativno me ignorirala. Nekoliko dana gotovo da nije razgovarala sa mnom, nije dolazila na čaj, neke je stvari prenosila preko Ivana. I sve zbog one košulje. Zbog pet tisuća kuna koje sam htjela potrošiti na sebe.
I tada, sjedeći sama u svojoj velikoj i tihoj kući, kao da me udario strujni udar. Gledala sam u zidove, u skupi namještaj koji sam pomogla kupiti djeci, sjećala se njihovih automobila, Majinog stana.
Za dvadeset godina poslala sam svojoj obitelji toliko novca da me čak i strah prebrojiti. Stotine tisuća kuna. I za svih tih dvadeset godina nijednom im nisam rekla:
“Pa što će vam novi auto, ako stari još vozi?”
“Pa što će vam adaptacija, ako su zidovi ravni?”
“Pa što će Maji stan sad, neka živi s roditeljima ili neka unajmi?”
“Pa što će vam još jedna kupnja, kamo ćete te stvari slagati?”
Nikad to nisam rekla! Jer to su bile njihove snove. Njihov život. Htjela sam da se osjećaju sretnima, uspješnima, modernima. Davala sam svoje zdravlje u Italiji da oni ovdje ni u čemu ne oskudijevaju.
Pa zašto sada, kad sam se vratila, ukazuju mi na moje mjesto? Zašto mi objašnjavaju kako trebam živjeti od svog vlastitog, teško zarađenog novca? Zašto se moj pokušaj da si kupim vezenu košulju ili odem u Daruvar doživljava kao zločin protiv obiteljskog proračuna?
Shvatila sam: jednostavno su navikli da sam ja — beskrajni bankomat. Izvor financiranja koji nema pravo na vlastite želje, vlastite hirove ili vlastiti život. Za njih sam već postala “baka” koja treba tiho doživjeti starost, štedjeti svaku kunu i sve do posljednjeg dati djeci.
Iste večeri ustala sam, obukla se, sjela na prolazni kombi i vratila se u onu trgovinu u gradu. Košulja je još uvijek visjela, kao da je čekala mene. Izvadila sam novac, kupila je i vratila se kući.
U svojoj spavaćoj sobi prišla sam zrcalu, pažljivo obukla tu nevjerojatnu vezenu košulju. Mirisala je na novo platno. Poravnala sam vezene rukave, pogledala se — i prvi put nakon dugo vremena široko, iskreno nasmiješila samoj sebi. Lijepa sam. Jaka sam. Živa sam!
Sljedećeg jutra nisam ni od koga tražila dopuštenje ni savjet. Jednostavno sam otišla na autobusni kolodvor, ušla u turističku agenciju i naručila si prekrasan aranžman u Daruvaru — u dobro lječilište, s poboljšanom sobom.
Kad je Ivana za to čula od susjede, opet je dotrčala s onim svojim izrazom lica.
— Mama, vi stvarno idete? Pa što će vam to…
— Jer je to moj život, Ivana, — mirno sam je prekinula, ne dajući joj ni da dovrši rečenicu. — I napokon ga želim proživjeti onako kako ja želim.
Kći je zašutjela, ne znajući što odgovoriti na tako neočekivani otpor.
Sada pakujem kovčeg za Daruvar. Znam da ću se tamo divno odmoriti, prošetati parkom u svojoj novoj vezenoj košulji i piti ljekovitu vodu. A kad se vratim, prvo što ću učiniti — obavezno ću se prijaviti na tečaj vožnje. I kupit ću si onaj mali automobil o kojem sam sanjala.
Jer tijekom ovih dana shvatila sam jednu vrlo važnu, temeljnu stvar. Djeca nas mogu iskreno voljeti. Mogu brinuti za nas. Ali ne smiju živjeti naš život umjesto nas i odlučivati kada je vrijeme da odemo u “mirovinu” od vlastitih snova. Ako je čovjek cijeli život teško radio, uskraćivao si mnoge stvari, podržavao druge i izvlačio obitelj na vlastitim plećima, onda ima puno, apsolutno pravo napokon ispunjavati vlastite želje. I nikome, čujete — nikome se ne treba opravdavati zato što jednostavno želite živjeti.
Sada, kad ponekad vidim u očima svoje kćeri ili zeta nijemo pitanje ili opet čujem to uobičajeno: “Pa što će vam to, mama?”, više ne šutim i ne skrivam pogled. Samo se tajanstveno nasmiješim, ispravim ramena i kažem:
— Jer ja to želim. A svoje “želim” — ja sam već odavno zaslužila.
Posebno za Hrvate danas.
Ilustrativna fotografija.
