– Pa, šta je ostalo od proslave? Moram nahraniti kćer! – Tetka je s pohlepnom zabrinutošću pregledala stol.
Nikola je pogledao majčinu sestru, Veroniku Horvat, i jedva se suzdržao od oštre reakcije. Gosti su još sjedili za stolom, a ona je već iz torbe izvukla tri plastične posude.
Na velikom pladnju ostalo je nekoliko komada pečenog mesa, pored su stajale salate i gotovo cijeli kolač.
– Teto Vero, još nismo pili čaj, – podsjetio je Nikola. – Pričekajte barem do kraja večeri.
– Pa ja vam smetam? Pijte svoj čaj. Ja ću pomalo uzeti da Tea nakon posla pojede. Radi danas do devet, jadna, neće stići ni večeru pripremiti, nesretnica moja.
Tea je imala dvadeset devet godina. Živjela je odvojeno i dobro zarađivala.
Veronika je posegnula za mesom, ali je Vladimir Novak pomaknuo pladanj prema gostima.
– Ljudi još jedu. Kad se svi raziđu, onda ćemo vidjeti što ostane.
– Vlado, zar ti je komad mesa škrt? – uvrijedila se tetka.
Nikola je primijetio kako je majka skrenula pogled. Julija Marić uvijek je pokušavala ne primjećivati navike mlađe sestre.
Čim bi se netko od obitelji uzrujao, ona bi odmah tražila da ne budu škrci i da ne kvare odnose zbog hrane.
To se događalo na gotovo svakom obiteljskom slavlju. Veronika bi došla s jeftinom kutijom bombona ili potpuno praznih ruku, ali bi prva sjela za stol. Brala bi najbolje komade, tražila da joj dodaju salate, a nakon večere vadila bi posude.
Jednom je tetka odnijela pola kolača prije nego što su domaćini stigli narezati ga. Drugi put zatražila je da zapakiraju četiri porcije toplog jela – navodno, Tea želi počastiti prijateljice.
Vladimir se tada jako naljutio, ali ga je supruga brzo odvukla u kuhinju.
– Vlado, nemoj počinjati pred gostima, zaboga! Veronika će se uvrijediti, opet mjesec dana neće zvati.
– Pa neka šuti i godinu dana! Zašto mi moramo hraniti i njezinu odraslu djevojku?
– Ma daj, svejedno će hrana ostati! Žao ti je, ili što? Neka uzme.
Nikola je šutio samo zbog majke. Mlađi brat, Ivan, također se trudio ne miješati, iako je nakon svakog obiteljskog okupljanja gunđao da tetka u torbu strpa više nego što tri gosta zajedno pojedu.
Približavao se majčin šezdeseti rođendan. Nikola je odlučio pokloniti joj nešto doista vrijedno – štedio je nekoliko mjeseci.
U zlatarnici je odabrao zlatne naušnice s nježnim svijetlim kamenjem. Ivan je vidio fotografiju na mobitelu i oduševio se: pronašao je u katalogu privjesak iz iste serije.
Dok je ona drhtavim prstima stavljala naušnice, Ivan je pružio privjesak. Vidjevši da je to komplet, majka se sav rastopila, zagrlila sinove i počela uobičajeno jadikovati da su se previše potrošili.
– Daj da vidim, – Veronika je bezobrazno zgrabila kutije. Dugo je promatrala žig, čačkala noktom kopču. – Valjda ste potrošili cijelo bogatstvo? Kamenje nije staklo?
– Zlato je, na ceduljici sve piše, – odbrusio je Nikola. – Bitno je da se mami sviđa.
Tetka je prešla pogledom na sestru, pa se s blagim osmijehom okrenula nećaku:
– Tako, Nikola. Za tri mjeseca imam jubilej. Očekujem isti komplet. Samo kamenje neka bude zeleno, neki smaragdi! Pristajat će mojim očima.
Za stolom je zavladala tišina. Nikola je isprva pomislio da je to glup šala, ali tetka je sasvim ozbiljno vrtjela tuđu kutiju u rukama.
– S kojeg razloga bih vam ja kupovao zlato? – upitao je izravno.
– Kako “s kojeg”? – Veronika je iznenađeno podigla obrve. – Ja sam rođena sestra tvoje majke! I meni trebaju skupi pokloni.
Nikola je u mislima pregledao svoja dječja slavlja. Od tetke je obično dobivao čarape, šalicu ili paket keksa.
Za punoljetnost je uopće došla s praznom čestitkom, a onda zamolila da je odveze na drugi kraj grada – benzin ga je tada koštao više od njezine “čestitke”. Ali sada je govorila s takvom bahatošću, kao da je financirala njegovo obrazovanje.
– Vi niste moja majka, – mirno je rekao Nikola. – Poklone vam neka biraju vaši bliski.
– Tei je sada teško, – odmah se dosjetila tetka. – Neću od djevojke tražiti zlato. A ti si momak pri novcu, mogao bi iskazati poštovanje prema starijima.
Majka je pokušala izgladiti situaciju, iako se po licu vidjelo koliko joj je neugodno:
– Vero, dosta s tim šalama. Ajmo radije naručiti čaj, donose tortu.
– Kakve šale, Julija? Majci, znači, zlato, a rođenu tetku si zapostavio? Očekujem komplet za rođendan! Ivan neka se također uključi, kad ste vi ovdje svi tako bogati.
Ivan je odložio vilicu i kimnuo:
– Otkud bismo mi trebali financirati vaše hirove?
– Otkud? Pa rodbina se treba jednako odnositi prema svima! Julija ima i naušnice i privjesak! E, ako ne želite darivati, onda ću ja uzeti privjesak! Julija, tebi su dovoljne samo naušnice!
Veronika je bezobrazno posegnula rukom ravno prema majčinu vratu. Majka se trznula. Nikola je puknuo – sve ono nezadovoljstvo koje je godinama gomilao, izlilo se odjednom.
– Vi se ozbiljno pokušavate skinuti mamin poklon? – Nikola je uhvatio tetkinu ruku. – Jeste li joj vi ikada poklonili išta skuplje od onih kuhinjskih krpa?
– Nemoj mi drsko odgovarati! – odbrusila je Veronika. – Ja imam drugačije prihode. I uopće, glavna je pažnja!
– Ali tuđi novac znate brojati. Dolazite na svako slavlje praznih ruku, prvi trpate usta, a onda hranu nosite u posudama!
– I uvijek se izgovarate na Teu, koja je odrasla žena i može si sama kupiti večeru!
Tetkino lice poprimilo je mrlje. S treskom je odmaknula stolicu i okrenula se sestri:
– Julija! Čuješ li kako tvoj balavac razgovara sa mnom? Umiri ga! On te sramoti pred svima!
Majka je zbunjeno prelazila pogledom sa sina na sestru. Nikola se ukočio, očekujući uobičajeno:
– Nikola, dosta, nemoj se petljati…
Ali tada je progovorio otac.
– Nikola je u pravu, – ozbiljno je rekao. – Ja sam šutio samo zbog Julije. Ti nam ne dolaziš kao rodbina, nego kao u besplatnu menzu s dostavom.
– A, tako vi? Urotili ste se? – Veronika se okrenula mlađem nećaku. – Hoćeš i ti sad brojiti koliko sam komada pojela?
– Mogu vas podsjetiti kako ste odnijeli hranu s mog rođendana još prije nego što su gosti sjeli za stol, – promrmljao je Ivan. – A onda ste još napuhali usne što vam nismo dali cijelu tortu sa sobom.
– Nezahvalnici! – vrištala je tetka. – Julija, koga si odgojila? Ni trunke poštovanja prema starijima!
Naglo je zgrabila svoju torbu, izvukla plastične posude i bijesno počela u njih trpati narescak.
– Ako vam smetam, bar ću Tei hranu ponijeti! Ona nema veze s ovim!
Nikola je mirno prišao, uhvatio posudu i istresao kobasicu natrag na pladanj.
– Danas je mamin jubilej, a ne punkt za humanitarnu pomoć! Ništa nećete odavde iznijeti.
– Daj to, bezveznjaku! – viknula je Veronika. – Ponizili ste me, uskratili poklon, sad me još i gladujete? Vrati meso, odvojeno je za Teu!
Gosti za stolom sjedili su ukipljeni, netko se otvoreno gušio od smijeha. Nikola je pogledao majku – bojao se da će sad zaplakati.
Ali majka je polako otkopčala kopču na vratu, pažljivo spremila privjesak u baršunastu kutijicu i podigla oči prema sestri.
– Znaš, Vero… Umorna sam. Umorna sam od svakog slavlja na kojem moram računati koliko si hrane strpala u džepove.
– Umorna sam od toga da šutkam muža i sinove ne bi li trpjeli tvoje ispade, da se ne posvađamo. Nikola je u pravu! Ti si našu dobrotu shvatila kao slabost.
Tetka je zastala. Takav otpor od uvijek popustljive sestre očito nije očekivala.
– Ti… ti staješ na njihovu stranu? Pa ja sam ti rođena sestra!
– Oni mi nisu stranci, Vero. To su moj muž i moja djeca! Skupi stvari i idi.
– Dajte barem toplo za dijete! – već tiše, ali još uvijek ljutito zahtijevala je tetka.
Otac je šutke izvukao mobitel, naručio taksi, a zatim pred nju gurnuo vrećicu s ručnicima.
– Zgrabi svoju torbu i ovo smeće nazad. Ostalo ostaje na stolu.
– Noge moje više u vašoj kući neće biti! Škrtci! – pljunula je tetka, grabeći stvari.
Vrata restorana s treskom su se zatvorila. Majka je još nekoliko trenutaka gledala prema izlazu, teško uzdahnula.
– Mama, oprosti, – tiho je rekao Nikola, sjedajući pokraj nje. – Nisam ti htio pokvariti slavlje. Ali, dovraga, napuklo je.
– Nisi ništa pokvario, sine, – slabo se nasmiješila i pogladila ga po ruci. – Bila sam naivna, trebala sam je ranije staviti na mjesto.
…Nekoliko dana kasnije tetka se pojavila kao da se ništa nije dogodilo. Nikola je sjedio u kuhinji kad je majčin mobitel zazvonio, a iz zvučnika se začulo glasno:
– Julija, bok. Je li vam ostalo hrane nakon jubileja?
Majka je zatvorila oči, izdahnula, ali ovoga puta glas joj nije ni zadrhtao.
– Vero, čak i da jest ostalo – ne bih ti dala. U goste ćeš doći tek kad naučiš poštovati domaćine, a ne gledati naš dom kao besplatni restoran.
Na tetkin rođendan Nikola joj je samo ujutro poslao običnu SMS poruku. Želje su bile kratke i hladne. Nikakvog zlata, naravno, nitko nije poslao.
Veronika je još dugo čekala da je pozovu na neko obiteljsko okupljanje, ali majka ju je jednostavno izbrisala s popisa gostiju. I, čini se, to je trajalo dugo…
Što mislite, jesu li rođaci postupili ispravno? Ostavite svoje mišljenje u komentarima, lajkajte i podijelite!
