Bila je noć dočeka Nove godine. 31. prosinca. Slobodan dan. Sredina dana. Iza prozora bila je prava zima, sve je bilo prekriveno snijegom. U zraku su se odbijale velike pahulje o stakla, bio je pravi mraz u prirodi, a ja sam jasno osjećao mraz u srcu. Znate li što znači doček Nove godine u ovakav lijep, snježno bijeli dan? E, upravo to je bilo toga dana. Rastao sam se sa svojom ženom i nisam imao s kim dočekati blagdan.
Nije mi se išlo k rođacima. Nisam želio slušati njihova pitanja o svom životu, svoje odgovore, a onda gledati njihova suosjećajna lica. Van i u srcu bio je mraz. Tako je, eto.
Sjetio sam se svoje tete Anice. Čovjek najblaže duše, počivala u miru. Do posljednjeg dana svoga života pomagala je svakome kome je mogla, a meni je govorila: — Na sam doček Nove godine trebaš skupiti sve što možeš. Ukusnu hranu, deke i izaći van. Trebaš nahraniti svaku mačku i svakog psa kojeg sretneš i podmetnuti im toplu deku. Tako je i činila.
A ja sam lijenčina. Samo sam nekoliko puta brzinski otišao u naš perivoj i nasuo suhu hranu na razna mjesta.
Valjda je došlo i moje vrijeme, pomislio sam. Došlo je vrijeme da se sjetim uputa moje predobre tete i odam joj počast. Spakirao sam dvije velike vreće. U jednoj su bile kuhana piletina i gomila suhe hrane, a u drugoj ručnici i par starih deka.
Obukao sam toplu jaknu s kapuljačom i izašao van. U lice me udario vjetar sa snijegom. Zgrozio sam se i krenuo. Tražio sam dugo i bezuspješno. Ili su se mačke sakrile od hladnoće, ili ih jednostavno nisam mogao pronaći. Potpuno iscrpljen, ne znajući što učiniti i kamo sve to odložiti, izašao sam na mali trg.
To je bilo začuđujuće. Svuda je vijao i puhao hladan zviždući vjetar, a ovdje su se oblaci na nebu razišli i jedan jedini sunčev zrak pao je na zemlju i zadržao se, a u tom zraku našla se klupa u sredini trga i čovjek koji je sjedio na njoj.
Prišao sam i sjeo pokraj nje. Jako sam želio odmoriti, a i bilo je ugodno sjediti u tom milom zraku.
Bio je to čudan stariji gospodin u pletenoj kapici, u rukama je držao buket tulipana i gledao negdje ispred sebe.
— Lijepo je ovdje — rekao sam u prazno. — Ugodno i toplo — odazvao se on.
— A zašto ne idete dočekati Novu godinu? — upitao sam znatiželjno. — Sad ću ići — odgovorio je sijedi čovjek, — imam još puno posla, samo ću dok pušiti i završiti jedan od njih. I pogledao me. — A zašto ti ne ideš? — nasmiješio se. — Nemam s kim — smeo sam se. — A i teta mi je govorila — pokazao sam mu vreće.
— Teta ti je govorila da na sam doček Nove godine skupiš sve što možeš. Ukusnu hranu, deke i izađeš van da sve to podijeliš mačkama i psima lutalicama — nastavio je sijedi starac i pogledao me ravno u oči.
Ostao sam bez riječi, a cigareta mi je ispala na zemlju. — Odakle vi to znate? — začudio sam se. U očima sijedog čovjeka odjednom su zasjale zvijezde. — Idi — rekao je. — Požuri, jer te netko čeka. Češće se sjećaj tete. Bila ti je čovjek najblaže duše. I ustao je, ostavivši na klupi buket tulipana, krenuo naprijed, izašao iz sunčevog zraka i prešavši cestu odjednom nestao iza autobusa koji je prolazio. Kao da se rastopio u zraku.
Ustao sam s klupe i odjednom primijetio četiri mačke kako pohlepno gledaju u moje vreće. Vjerojatno ih je dopro miris piletine.
Isprva su prišla dva čupava ljepotana s pahuljastim repovima.
Zatim su iz grmlja, zabavno skačući kroz snježne nanose, dotrčala još dva.
— E, vas sam i trebao — rekao sam im i izložio sve svoje poslastice i deke, složivši sve pod malom nadstrešnicom koja ih je dobro štitila od obilnog snijega.
Lagana srca krenuo sam kući, bacivši prazne vreće. Samo sam se korio što nisam pitao sijedog starca sa zvijezdama u očima što je mislio pod tim da me čekaju. I za tetu sam trebao pitati. Tako ja uvijek. Sve zaboravim, ono najvažnije, i pobrkam. Cijeli život ovako, korio sam se.
Ne primijetivši kako, noge su me same donijele do zgrade, i već sam se popeo do ulaza kad mi je pogled pao dolje.
Tamo u grmlju, u snježnom nanosu, sjedio je maleni, sivi mačić i plakao, držeći šapicu uz sebe.
Spustio sam se na čučanj pred njega i upitao: — Što se dogodilo, mali?
Mačić je jecnuo i pružio mi malu, mokru i hladnu kao led šapicu. Izvadio sam obje ruke iz džepova i uhvatio je. I odjednom. Sasvim odjednom izletjelo mi je:
— Tatine ruke su vrlo ljekovite. Sad će ti sunce biti bolje.
Pažljivo sam uzeo malo drhtavo tijelo u oba dlana i pritisnuvši ga na sebe ušao u ulaz.
Sad sam imao kime se baviti i s kim dočekati Novu godinu.
Ipak, onaj sijedi starac sa zvijezdama u očima nije lagao. Čekali su me. Jako su me čekali. A to je ipak najvažnije. Kad te netko čeka.
IVAN KOVAČEVIĆ
izvor.
