Bio je Badnjak, 31. prosinca. Slobodan dan. Sredina dana. Izvan prozora je vladala prava zima i sve je bilo zameteno snijegom. U zraku su se, udarajući o stakla, kotrljale krupne pahulje; u prirodi pravi mraz, a ja sam jasno osjećao mraz u srcu. Znate li što znači doček Nove godine u tako lijep, snježno bijel dan? Upravo to je bilo tog dana. Rastao sam sa svojom ženom i nisam imao s kim dočekati blagdan.
Nije mi se išlo k rođacima. Nisam htio slušati njihova pitanja o svom životu, svoje odgovore, a potom gledati njihova suosjećajna lica. Na ulici i u srcu vladao je mraz. Tako je to bilo.
Sjetio sam se svoje tetke. Najblaže duše što je ikad postojala, neka joj je laka zemlja. Do posljednjeg dana svog života pomagala je svakome kome je mogla, a meni je govorila: — Na sam Badnjak moraš skupiti sve što možeš. Ukusnu hranu, deke i izaći na ulicu. Treba nahraniti svaku mačku i svakog psa kojeg sretneš i podmetnuti im toplu deku. Tako je i činila.
A ja sam lijenčina. Samo sam nekoliko puta u trku obišao naš park i nasuo suhu hranu na različitim mjestima.
Očito je došlo i moje vrijeme, pomislio sam. Vrijeme je da se prisjetim uputa svoje najbolje tetke i odam joj počast. Skupio sam dvije velike vreće. U jednoj je bila kuhana piletina i gomila suhe hrane, a u drugoj ručnici i par starih deka.
Obukavši toplu jaknu s kapuljačom, izašao sam na ulicu. U lice me udario vjetar sa snijegom. Zgrčivši se, krenuo sam. Tražio sam dugo i bezuspješno. Ili su se mačke sakrile od hladnoće, ili ih jednostavno nisam mogao pronaći. Potpuno iscrpljen i ne znajući što učiniti ni kamo sve to smjestiti, stigao sam do malenog perivoja.
Eto, začudo. Svuda je vijala mećava i puhao hladan zviždukav vjetar, a ovdje se na nebu razišao oblak i jedini sunčev trak, pavši na tlo, zadržao se, a u tom traku našla se klupa u sredini perivoja i čovjek koji je na njoj sjedio.
Prišao sam i sjeo pokraj njega. Jako sam želio odmoriti, a i bilo je ugodno sjediti u tom blagom traku.
Bio je to čudan stariji muškarac u pletenoj kapici, u rukama je držao buket tulipana i gledao negdje ispred sebe.
Lijepo je ovdje — rekao sam u prazno. Ugodno i toplo — odgovorio je.
A zašto ne idete dočekati Novu godinu? — upitao sam ga. Sad ću ići — odgovorio je sijedi muškarac, imam još puno posla, samo još dopušim i završim jedan od njih. I pogledao me. A zašto ti ne ideš? — nasmiješio se. Nemam s kim dočekati — zastao sam. A i moja tetka je govorila, pa sam mu pokazao vreće.
Tetka ti je govorila da na sam Badnjak skupiš sve što možeš. Ukusnu hranu, deke i izađeš na ulicu da sve to podijeliš beskućnim mačkama i psima — nastavio je sijedi starac i pogledao me ravno u oči.
Ostao sam bez riječi, a cigareta mi je ispala na zemlju. Odakle vi to znate? — začudio sam se. U očima sijedog muškarca odjednom su bljesnule zvijezde. Idi — rekao je. Trebaš požuriti, jer te netko jako čeka. Češće se sjećaj tetke. Bila ti je najblaže duše čovjek. I ustao je, ostavivši buket tulipana na klupi, krenuo naprijed, izašao iz sunčevog traka i prešavši cestu odjednom nestao iza autobusa koji je prošao. Kao da se rastopio u zraku.
Ustao sam s klupe i odjednom primijetio četiri mačke, koje su me gledale pohlepnim očima u moje vreće. Očito ih je došao miris piletine.
Prvo su prišla dva čupava ljepotana s pahuljastim repovima.
Zatim su iz grmlja, zabavno skačući po nanosima, pristigla još dva.
Eto vas, upravo vas trebam — rekao sam im i izložio svu svoju hranu i deke, razmjestivši sve pod malim nadstrešnicom, koja je mačke dobro sklanjala od obilnog snijega.
Laka srca krenuo sam kući, bacivši prazne vreće. Samo sam se grdio što nisam upitao sijedog starca sa zvijezdama u očima što je mislio pod time da me čekaju. I za tetku sam trebao pitati. Tako ja uvijek. Sve zaboravim, ono najvažnije, i pobrkam. Cijeli život tako, grdio sam se.
Ne primijetivši kako, noge su me same donijele do kuće, i već sam se popeo do ulaza kad mi je pogled pao prema dolje.
Tamo, u grmlju, u nanosu, sjedio je sićušan, siv mačić i plakao, privijajući k sebi lijevu šapicu.
Spustio sam se na čučanj pred njega i upitao. Što se dogodilo, mali?
Mačić je jecnuo i pružio mi malu, mokru i hladnu kao led šapicu. Izvukao sam obje ruke iz džepova i uzeo je u svoje. I odjednom. Sasvim odjednom izletjele su mi riječi:
— Tatine ruke su vrlo ljekovite. Sad će ti sunce biti bolje.
Pažljivo sam uzeo malo drhtavo tijelo u oba dlana i privivši ga uz sebe ušao u zgradu.
Sada sam imao kime se baviti i s kim dočekati Novu godinu.
Ipak, taj sijedi starac sa zvijezdama u očima nije slagao. Čekali su me. Jako su me čekali. A to je ipak najvažnije. Kad te netko čeka.
