Susjedi su se smješkali kad je domar Ivan počeo hraniti mačku lutalicu ispred ulaza. Ona je svaki dan legala na ista vrata. Nitko nije pitao zašto.
Ivan je micao dvorište od šest ujutro, ko i uvijek. Metla je škripala po mokrom asfaltu, a taj je zvuk odavno postao budilica za prva tri kata. Lišće je mirišalo na kiselu vlagu, iako je na kalendaru bio travanj.
Mačka je sjedila na donjoj stepenici ulaza. Trobojna, mršava. Dlaka joj se splela na bokovima, a rebra su se nazirala i izdaleka. Gledala je Ivana zelenim očima i otvarala usta bez glasa, ko da netko stiša ton do nule.
Zastao je i naslonio metlu na zid. Čučnuo, osjetivši kako mu koljena škripe od jutarnje hladnoće.
– Pa odakle si ti došla?
Zelene oči trepnule. Usta se opet otvorila i zatvorila bez ijednog zvuka.
Sljedećeg jutra sjedila je na istom mjestu. I dan poslije. Ivan je donio iz kuće aluminijski tanjurić i ostatke jučerašnje piletine. Mačka je jela polako, priljubivši uši, ko da očekuje prevaru. A nakon jela nije otišla.
Popele bi se stepenicama i legla pred vrata dvanaestog stana. Baš dvanaestog, ne trinaestog ni desetog.
Treći dan Ivan je primijetio tu naviku. Peti dan prestao je smatrati slučajnošću.
Lana s četvrtog kata izašla je u ponedjeljak s vrećom smeća i zastala, buljeći u tanjurić ispred stepenica.
– Ivane, pa vi ste joj otvorili restoran?
– Hranim je, – slegnuo je ramenima i nastavio mesti.
Lana nije odustajala.
– E, sad će početi. Buhe, prljavština, dlaka svuda. Mironovi na trećem imaju malo dijete, jeste li mislili na to?
Govorila je glasno, samouvjereno, a slatki parfem nadjačao je i miris vlažnog asfalta. Crveni nokti bljesnuli su kad je prebacila vreću u drugu ruku.
Tomo s drugog kata pušio je ispod nadstrešnice u rastegnutim trenirkama. Nacerio se kroz dim.
– Ivane, ti si pravi mačji šaptač. Možda će ti još i loto brojeve prošaputati?
Ivan je šutio. Onda je rekao tiho, ni kome posebno:
– Ova mačka nije došla bezveze.
Lana je frknula. Tomo je povukao dim i polako izdahnuo, gledajući u daljinu.
– Filozof, – bacio je i otišao gore.
Metla je škripala dalje. Mačka je ležala pred vratima dvanaestog stana, podvijenih tankih šapa, i nije skidala pogled s praga. Šutke.
Marija iz dvanaestog živjela je sama. Bilo joj je preko sedamdeset, točno nitko nije znao jer nije slavila rođendane i nije zvala goste. Niska, suha, uvijek u plavoj marami i starom sivom kaputu.
Prije je svako jutro silazila po kruh. Ivan ju je viđao kako se objema rukama drži za ogradu i pažljivo stavlja nogu na stepenicu, ko da provjerava led. Vraćala se s veknom u vrećici i mlijekom. Ponekad je klimnula, ponekad prošla šutke.
Pokušao se sjetiti kad ju je zadnji put vidio. Prije dva dana. Ili više.
Nakon ženine smrti Ivan je često hvatao sebe kako osluškuje tuđa vrata. Četiri godine te navike.
Na drugom katu zastao je pred vratima. Boja na dnu je otpala do drveta. Iza vrata je bilo tiho.
Mačka je sjedila kraj njegovih nogu i gledala u vrata, ne trepnuvši.
U srijedu je naletio na Lanu na stubištu.
– Jeste li Mariju odavno vidjeli?
– Koga? A, iz dvanaestog, – Lana je popravila kosu. – Nisam. Ona je vječito u svome, samotnjakinja. Možda je negdje otišla.
– Nema rodbine.
– Pa eto, – Lana je raširila ruke. – Onda jednostavno ne izlazi. Još je hladno.
Vani je bilo plus četrnaest. Ivan se nije htio prepirati. Lanine pete su odzvanjale niz stepenice, a miris parfema je nestao u hodniku ko da ga nije ni bilo.
Vratio se do vrata. Sagnuo se, prislonio uho na špijunku. Ništa. Ili gotovo ništa.
Mačka je dala glas. Prvi put otkad je tu. Tiho, promuklo, ko da je grlo zaboravilo kako se to radi, ali je probalo. Slabo „mijau“, više nalik izdisaju.
Ivan je čučnuo i prešao rukom po njenim leđima. Rebra pod dlakom brojala su se jedno po jedno, ko žice starog plotu.
Mačka nije skidala pogled s ključanice.
Kucao je ujutro i navečer, i usred dana. Nitko nije otvarao.
Tomo je pušio na podestu i promatrao.
– Ivane, ozbiljno. Ne razbijaj glavu. Starci se ponekad ne žele družiti, i gotovo. Moja baka se jednom zaključala na mjesec dana, ispalo je da gleda sapunicu.
– Marija nema televizor.
Tomo je ušutio, promrmljao nešto nerazgovijetno i nestao iza svojih vrata.
Sljedećeg dana Ivan je prao podove na prvom katu kad je odozgo dopro zvuk. Nije bilo mijaukanje.
Mokra krpa mu je ispala iz ruku i pljusnula na stepenicu.
Potrčao je gore, preskačući stepenice.
Mačka je stajala pred vratima dvanaestog stana.
U trinaestom je škljocnuo brava, izvirila susjeda.
– Što se događa?
– Zovite hitnu, – rekao je Ivan mirno, bez stanke. – I vatrogasce. Vrata treba razvaliti.
– Ma nemojte, ne može se tek tako…
– Zovite. Odmah.
Ruke su mu bile mokre od krpe. Obrisao ih je o jaknu, zakrpa na laktu se smočila.
Vrata su razvalili za dvadeset minuta. Otvorila su se sa suhim škripom, a težak ustajali zrak navalio je na stubište. Ivan je ušao prvi.
Marija je ležala na podu u hodniku, između kuhinje i sobe. Papuča s lijeve noge stajala je uz zid ravno, ko da je namjerno postavljena. Pored nje su se osušili komadići čaše, a na linoleumu je ostao bijeli trag od vode koja je već isparila.
Telefon je stajao na noćnom ormariću u sobi. Metar i pol od ispružene ruke. Metar i pol bilo je previše.
Doktori će kasnije reći: prijelom kuka, dehidracija. Još dan, i ne bi stigli.
Kad su je nosili dolje na nosilima, Marija je bila pri svijesti. Suhe usne, mutne oči, sivo lice. Ali nije gledala u doktore ni u susjede na ogradi.
Gledala je mačku, koja je opet šutjela na donjoj stepenici. Usta otvorena. Zvuka nema.
Prsti na deki su se pomakli, jedva primjetno.
– Ivane, – prošaptala je. – Hranite je. Molim vas.
Grlo mu se steglo toliko da je samo kimnuo.
Vrata hitne su se zalupila, rotacijsko svjetlo obojilo dvorište u crveno-plavo i otišlo. Lana je stajala sa strane, prislonivši dlan na usta. Tomo je sjedio na klupi, laktovima oslonjen na koljena.
Ujutro je Ivan izašao u dvorište u šest, ko i uvijek.
Tanjurić ispred ulaza bio je pun. Pored njega stajala je druga zdjelica, zelena, plastična, očito iz nečije kuhinje. U njoj je bila čista voda.
Pogledao je prema tamnim prozorima. Niti jedan nije gorio. Ali na petom katu zaškripio je prozor.
Metla je naviklo zaškripala po asfaltu. Deset minuta kasnije izašla je Lana. Bez šminke, u jakni preko spavaćice. Zastala je na stepenicama i ukočila se, gledajući mačku koja je jela iz zdjelice.
Stajala je. Sagnula se i prešla rukom po spletenoj dlaci. Brzo, gotovo krišom.
I otišla do kanti za smeće, ne osvrnuvši se.
Tomo je sišao kasnije s kariranom dekom smotanom u rolu.
– Ivane, – nakašljao se. – Evo. Ako joj noću… pa, hladno je. Stara je, ali sam je oprao.
Stavio je na stepenicu i otišao, ne čekajući odgovor. Ivan je razastro deku na stepenicu. Mačka je onjušila tkaninu, potapšala šapama, sklupčala se i zatvorila oči.
U dvorištu je mirisalo na mokro lišće i još nešto.
Tanjurić je stajao ispred ulaza, s hranom. I nitko se više nije smijao.
